Baština čuvana i živa u djelima Peggy Malbaša
Dugo Selo je pred velikim izazovom očuvanja svoje kulturne baštine. Izazov je to koji svakog dana raste u odnosu na promjene u životnom i društvenom kontekstu ovog posavskog mjesta i zajednice. Dugoselci to osjećaju i znaju pa se s razlogom i strahom pitaju kako će i tko će osigurati daljnje prenošenje tradicije. Najbolji odgovor na takva pitanja u Dugom Selu može svojim radovima dati gospođa Peggy Malbaša s kojom smo danas razgovarali.
Ministarstvo kulture kaže s razlogom da je potrebno: „na svim razinama surađivati s nositeljima, ali i stručnjacima i širom društvenom zajednicom. Povećanjem vidljivosti nematerijalne kulturne baštine kroz mjere zaštite potiče se svijest o njezinoj vrijednosti i potrebi daljnjeg očuvanja u vrijeme globalizacijskih procesa i unifikacije kulturnih izričaja. Nematerijalna kulturna baština nepresušno je vrelo kreativnih ideja i može biti temelj stvaranju stabilnih zajednica povezanih s prirodnim resursima na održiv način“. (Nina Obuljen Koržinek, ministrica kulture i medija, Nematerijalna kulturna dobra Republike Hrvatske, 2023.)
Upravo čuvanje identiteta i kontinuiteta kraja i zajednice je ono što je Dugoselki Peggy Malbaša već 30 godina na srcu – još od srednje Škole primijenjene umjetnosti u Zagrebu. Ne čudi nas da je razgovor s Peggy vrlo brzo prešao na zavičajne i kulturne teme Dugog Sela. Peggy dobro poznaje Dugo Selo i Dugoselce, zna koliko sačuvanih narodnih nošnji ima u vitrinama nekih dugoselskih obitelji, tko je radio koju skulpturu u gradu, tko čuva bogate zavičajne kolekcije i općenito kako Grad kulturno živi i diše. A kada uđete u njezin atelje odmah je jasno da Peggy i čini ono o čemu govori, prenosi Dugo Selo Info.
Dok ulazimo u prostor njenog ateljea i galerije u obiteljskoj kući podsjeća nas da je umijeće izrade uporabnih predmeta od komušine na području Međimurja na popisu nematerijalnih kulturnih dobara, da su Međimurci to prepoznali kao vrijednu baštinu u zajednici. Kaže kako u ovome što i kako ona radi nastavlja to pučko umijeće, ali dodajući svoj, posavski način – kako i priliči Dugom Selu. Kada radite nešto tradicijski uvijek je posebnost unošenje motiva lokalnog krajolika i kulture u kompoziciju. Improvizacije, kakvih imamo u Dugom Selu, ne prolaze i svojevrsni su falsifikati – kaže nam Malbaša.
Rad sa zlaćanom komušinom
U školi sam naučila modelirati, raditi s materijalima. Komušinu kao materijal jako volim, a i poštujem taj zlaćani, ponekad srebrnkasti zahtjevni materijal, govori nam Peggy.
Komušinu, naravno, ne možeš kupiti, moraš izići u polje i pažljivo skupiti onu zrelu komušinu i kukuruznu svilu koju nazivamo „brkovima“, a i druge plodove i materijale koje nam daje priroda, drvo, mahovinu. Onda treba posušiti svaki list komušine zasebno. Dok sve to radiš rađa se ideja iz samog procesa, prirode mjesta u kojem skupljaš, a i iz materijala samog. Nekada te inspirira oblik, nekada tekstura ili boja. Neiscrpan je taj izvor ideja, govori nam Peggy pokazujući nam svoja djela.
Slijedi modeliranje, spajanje uglavnom vezenjem, a ponekad i lijepljenjem. Dok se s komušinom radi ona se mora stalno močiti i sušiti kako bi je oblikovali. Materijal treba poštivati pa često oblikujem ne onako kako je hoću, nego kako hoće materijal. To ispadne dobro i hvala mu na tome. Čitala sam i gledala kako drugi rade s komušinom i to jako poštujem. Naučila sam puno. No morala sam otkriti svoj način. Takva sam i u drugim stvarima, kuham uvijek bez recepta, improviziram i otkrivam. Valjda je to ta kreativnost! Obožavam ovaj materijal!, kaže Malbaša.
Njeni motivi na figurama su pučki, tradicionalni. Najdraža su joj djela od čiste komušine koja ima svoju strukturu i boje, no ponekad oboji neke naglaske akrilnim bojama, iako, kako kaže, izbjegava oslikavati, a i sama komušina to, čini se, ne voli.
Posavina i Prigorje
Peggy dugo godina skuplja narodne nošnje, nakit, uporabne predmete, prekrivače, fotografije, namještaj, sve što je dio baštine kraja koji je po obilježjima seljački, ali i gradski, svakako posavski i prigorski. Odnedavno se posvetila i izradi jaslica što je na popisu nematerijalne kulturne baštine u Hrvatskoj. Likovi u njenim jaslicama su od komušine, što im daje posebnu draž i milinu. Ovu veliku zbirku čuva u svom domu.
Motivi radova od komušine su tradicijski ali i suvremeni. Često je to seljačka oprava i radna odjeća, kuće, krovovi, alati, radni i životni prostori.
Što se tiče pripadnosti moji radovi pripadaju Posavini u kojoj sam odrasla i živim. Volim ovaj kraj i on me je obilježio. Cijenim ga i poštujem njegove izričaje. Vidi se to u mojim radovima. Posebno mogu istaknuti moju Guščaricu kao stalni posavski motiv. To su i drugi prepoznali. To je česta tema i posavskih slikara. Što da kažem – Posavina inspirira. Ona je idealan sklad u različitostima. Stvaranje djela smještenih u okvir naše posavske ravnice djeluje na mene osobno iscjeliteljski, umirujuće, daje mi spokoj. To je onaj dar umjetnosti, to je ono što želim pokloniti i drugima, zajednici kroz svoje radove. Nadam se da u tome uspijevam, govori nam Peggy, a s njom se i mi nadamo da njena zbirka i rad neće ostati skriveno blago Dugog Sela i Posavine.
Izložbe
Pitamo Peggy za izložbe, na što se ona osmjehuje pa dodaje da nije išla za time, ali da se ne možeš skrivati, ne bi bilo pošteno. Kaže kako je interes za njezina djela velik, kako dopire puno dalje od Dugog Sela čime je sama ugodno iznenađena. Radove ne prodaje, čuva ih u svom domu, pokloni prijateljima, birano odradi poneku narudžbu kao onu nedavno za Manifestaciju 11. ribarsko-lađarsku večer.
Nastupila sam na vrlo uspješnoj humanitarnoj akciji „Dugoselci za Dugoselce“ u listopadu prošle godine. Izložila sam tradicionalni namještaj, uporabne predmete i radove od komušine. Primila sam vrlo drage reakcije i hvala mojim Dugoselcima na tome. Znate, kada mi spomenete izložbu odmah me zabrine kako sve to prevesti, posložiti. No u toj prigodi i nekim drugima pomogli su mi prijatelji, kaže nam Peggy.
Nastupila sam 2021. i na „Starim jelima z Dugog Sela“ izložbom „Povijesne dugoselske kuhinje“. To je bila prodajna manifestacija, a sav prikupljen novac darovali smo za obnovu zgrade odmarališta Društvo „Naša djeca“ Dugo Selo u Velom Lošinju, govori nam.
Ako mogu izdvojiti moju najdražu izložbu to je onda ona iz 2018. na predstavljanju knjige Dragice Pjevac i Ivana Šuteja „Šaškovec – preci i potomci“. Za one koji ne znaju Šaškovec u kojem ja živim, danas sastavni dio, a nekoć zaselak Dugog Sela, spominje se još početku 16. stoljeća kao dio božjakovinskog vlastelinstva. Knjiga govori o veleposjednicima, šaškovečkim obiteljima. Bogato je ilustrirana s više od 200 fotografija, obiteljskim fotografijama, katastarskim mapama i crkvenim maticama, kao i nizom predmeta koji svjedoče o običajima i načinu života ovdašnjeg stanovništva kroz stoljeća. Drago mi je bilo sudjelovati u tome i biti dio te priče. Izložba je bila organizirana u prostoru Gradskog društva Crvenog križa koji je bio premali za brojne posjetitelje. Ja sam izložbom popratila promociju knjige. Izložila sam stare uporabne predmete i fotografije, svoje i one koje sam prikupila od stanovnika Šaškovca. Na taj način, nadam se, oživjela sam i materijalizirala podatke iz knjige, pripovijeda nam Peggy dodajući i kako je ova izložba bila prva takva nakon 30 godina u Dugom Selu gdje su takve izložbe nekada bile učestale.
Prisjećajući se izložbe na kojoj je bio očit nedostatak izložbenog prostora u Dugom Selu podsjećamo Peggy kako je tada izrečeno puno obećanja od gradskih vlasti o budućem primjerenom izlaganju dugoselske baštine. Sada kada Dugo Selo ima KIC, razgovara li se još uvijek o tome, pitamo Peggy, a ona odmahuje rukom i kaže samo “Satira nikad ne može položiti ispit, u kolegiju žirija sjede njeni objekti” citirajući Stanislawa Leca. Dodaje i da je s Gradom ostvarila neke kontakte, no ništa konkretno.
Dugoselska šapice
Osim kroz umjetnički angažman u zajednici nepošteno bi bilo zaobići i veliki angažman koji Peggy daje u zaštiti životinja u ovom gradu, kraju pa čak i u cijeloj Hrvatskoj. Ona za sebe kaže da je uz Darinku Remenar najstariji volonter u Dugom Selu. Njihov rad na zaštiti životinja danas je uglavnom okupljen preko zajednice na Facebook grupi „Dugoselske šapice“ sa više od 3000 članova iz čega je izrasla mreža volontera. Nema izgubljene životinje u Dugom Selu i šire, a da se za nju ne pobrinu ovi volonteri na pravi način i s iskustvom.
Stalno komuniciramo, radimo to preko 30 godina. Jako puno pasa smo udomili kod ljudi za koje provjereno znamo da će se pošteno brinuti o njima. Pse smo udomljavali, liječili, vozili, sve što je trebalo. U grupi imamo vrlo aktivnih volontera, dobrih ljudi i stručnjaka koji će nas pomoći savjetima. Kada se izgubi ili, ne daj Bože, zlostavlja neka životinja, često sugrađani prvo zovu nas. Drago mi je da smo stekli to povjerenje. Svašta se dogodi u toj zajednici, jednom prilikom smo čak gasili požar na azilu za pse u Bjelovaru do dolaska vatrogasaca. Uredili smo i opremili park za pse u Dugom Selu koji je danas, na žalost, sve više devastiran. Ne tražimo priznanje za taj naš volonterski rad, ali poštovanje da, ispričala nam je Peggy.
Na kraju Peggy pitamo za ime. Veli na da joj ga je dao otac tvrdeći da će joj jednog dana trebati umjetničko ime, pa se valjda sjetio Peggy Guggenheim velike američke ljubiteljice i kolekcionarke umjetnina. „Nadam se da ga nisam razočarala“ – dodaje na kraju.
Napisao Marinko Nikolić / foto: Mario Kociper
Izvor: Dugo Selo Info
Ovaj prilog sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
Redakciju pratite i na Facebooku te Instagramu.
Sve naše priče čitajte na Samo dobre priče.
