Planinarska priča koja će vas inspirirati! Upoznajte hrvatskog planinara koji ima nevjerojatnu snagu

5742


Istarski slijepi planinar osvaja najviše vrhove svijeta: “Sljepoća mi je više donijela nego što mi je odnijela”

U srcu Istre, u prekrasnom mjestu Savičente, živi čovjek koji je svojom nevjerojatnom snagom volje i odlučnošću preoblikovao svoju sudbinu. Feručo Lazarić davno je ostao bez vida, no bez obzira na svoje fizičko ograničenje, taj se Istranin danas penje na najviše planinske vrhove, putuje svijetom, piše knjige o svojim iskustvima, organizira događaje inkluzije i dokazuje da su granice često samo mentalne barijere.

Molim Vas da se najprije ukratko predstavite čitateljima portala Generacija.hr.

Zovem se Feručo Lazarić, a rođen sam prije šezdesetak godina u predivnom gradu Puli. Moja dugogodišnja supruga i ja uskoro ćemo obilježiti pola stoljeća braka u kojemu smo dobili dvije predivne kćeri i dvoje predivne unučadi. Trenutno uživam u zasluženoj mirovini i osjećam se ispunjenije nego ikada.


Nakon što sam završio srednju tehničku školu, odlučio sam krenuti novim smjerom. Strojarstvo, kojim sam se prvotno bavio, ostavio sam iza sebe i vratio sam se kući, gdje sam se zaposlio u Uljaniku i ondje radio sve do ’90-ih godina. Ipak, godine 1991. osnovao sam vlastito poslovno poduzeće i ušao u svijet ugostiteljstva uredivši pizzeriju. Nekoliko narednih godina vodio sam poslovanje, dok je moja supruga postala prava majstorica u pripremi pizza. Nakon što je ona otišla u zasluženu mirovinu prije sedam godina, a ja već ranije zbog invalidnosti, donijeli smo odluku da iznajmimo posao, budući da moje kćeri nisu pokazivale interes za njegovim vođenjem.

S 40 ste godina u potpunosti ostali bez vida. Kako je do toga došlo?

Rođen sam s malom dioptrijom, a da nešto nije u redu s mojim vidom, prve su primijetile tete u vrtiću, koje su uočile da sam igračke preblizu držao. To je više sličilo njuškanju nego gledanju (smijeh). U prvi razred krenuo sam s blagom dioptrijom, no s vremenom se ona povećavala, tako da sam već do punoljetnosti imao -10. Do 90-ih godina, vjerojatno zbog moje prevelike aktivnosti, dobio sam ablaciju, najprije na jedno, a zatim i na drugo oko.

To je i uzrok moje sljepoće. Nisam želio ići na operaciju, mislio sam da će to samo proći, ali nije se popravilo i tako sam ostao potpuno slijep. No, vjerovali ili ne, nije mi žao što nisam išao na operaciju. Koliko znam, oni koji su išli na operaciju, vide ponešto, ali ne smiju skakati, trčati, ne smiju obavljati bilo kakvu fizičku aktivnost, u čemu ja iznimno uživam. Doista, ne jadikujem zbog operacije, danas mogu sve što mi padne na pamet.

Dakle, Vaša ljubav prema sportu nije se smanjila nakon gubitka vida. Čime se sve bavite?

Strastveni sam planinar, a ta je ljubav započela nakon što sam izgubio vid. U prošlosti sam, primjerice, uživao u skijanju, no radio sam to puno rjeđe nego što sada planinarim. Kada sam oslijepio, potpuno mi se promijenio život, bio sam loše. Gubitak vida donio mi je velike promjene i izazove. Nisam više mogao pisati, voziti automobil, nisam izlazio iz kuće. Međutim, gubitak vida prisilio me da preispitam svoj životni put.

U tom razdoblju odlučio sam da se neću prepustiti očaju i bespomoćnosti. Odlučio sam usmjeriti pažnju na ono što mogu postići umjesto na ono što mi nedostaje. Počeo sam se koristiti računalom, putovati, ali i planinariti, što mi je danas velika strast. Nakon što sam se suočio s vlastitim ograničenjima, upoznao sam i niz izvanrednih ljudi, zbog čega volim reći da sam uz svoju sljepoću dobio više nego što sam izgubio. Dakako, nema sumnje da sljepoća predstavlja ozbiljan izazov i da je veliki hendikep, nemam ja iluzija, no kad je već situacija takva, shvatio sam da je najbolje onda promijeniti sebe. A kada promijeniš sebe, promijenio si sve.

Danas s ponosom mogu reći da uživam u životu i prepoznajem da često sami sebi postavljamo prepreke koje nisu nepremostive. Moj primjer pokazuje da se uz odlučnost i trud možemo nositi s teškoćama i napredovati. Bez obzira na izazove, život je predivan.

Kako ste krenuli u avanturu zvanu planinarenje?

Nekada, točnije do prije sedam-osam godina, planinario sam sa suprugom. Međutim, kad je supruga dobila išijas, ostao sam bez svoje jedine pratnje i našao sam se u vrlo nezgodnoj situaciji. Morao sam naći neku drugu osobu koja će biti spremna pratiti slijepoga planinara.

Počeo sam se raspitivati u planinarskim društvima i uglavnom sam naišao na društvo koje je često podcjenjivalo sposobnosti slijepih planinara, zbog čega sam odlučio promijeniti njihovu percepciju. Krenuo sam u avanturu koja je bila izazovna čak i za videće planinare – naumio sam osvojiti vrh Olimpa, visok 3000 metara. Tada su mi se otvorila vrata novih mogućnosti, poput uspona na Musalu, Triglav, Karpate te mnoge druge planinske vrhove.

Danas, pak, primam pozive ljudi koji žele dijeliti planinarske avanture sa mnom, to je prekrasno doživjeti.

Kako izgleda Vaše planinarenje kao slijepe osobe?

Za uspješno planinarenje kao slijepom planinaru neophodna mi je pratnja. Također, važno je istaknuti da mi, slijepi planinari trošimo više energije nego videći. Moramo podizati noge više nego što je to uobičajeno i konstantno biti pripravni kako bismo reagirali na nepredvidive situacije, kao što su korijenje ili neravnine. Da bih se pripremio za ove izazove, svakodnevno vježbam kako bih ostao pokretljiv i brzo reagirao na prepreke, kojih je puno na stazi.

Dakle, za planinarenje mi je neophodan pratitelj. Uglavnom idemo jedan za drugim. Ja koristim skijaški štap u desnoj ruci, a lijevom držim remenčić na ruksaku pratitelja ili pratiteljice. U tom položaju, koji je neprirodan, provedem sate i sate, zbog čega moram vježbati ruke.

Za sigurno planinarenje ključna je komunikacija s pratiteljem. On mi opisuje okolinu, ističući važne elemente kao što su niske grane ili strmi padovi. Iako ne opisuje svaku sitnicu, ovi su signali ključni kako bih donio ispravnu odluku tijekom planinarenja. Međutim, mi danas razgovaramo sve manje o stazi, a sve više o drugim stvarima. Jasno, meni je svaki korak korak u nepoznato, no danas mi je sve lakše prepoznati opasnost na stazi.

Inače, poseban izazov predstavlja mi silazak s planine, posebno na strmim terenima sa stijenama. Međutim, srećom, godinama idem po svim tim stazama, no nisam se nikada ozlijedio.

Osim planinarenja, uživate i u drugim sportskim aktivnostima poput skijanja, biciklizma i trčanja. Možete li nam reći kako usklađujete te aktivnosti s Vašim svakodnevnim životom? Imate li podršku obitelji i prijatelja u svemu tome?

U mirovini sam i imam dovoljno vremena za sve što želim raditi. Kao slijepa osoba sam skijao, trčao, jahao konja… Kao slijep sam završio i plesnu školu, što mi je velika strast.

Također, moram spomenuti da svake godine, oko svetoga Antuna u lipnju, organiziram vikend inkluzije. Pozovem slijepe prijatelje koje zanima planinarenje, svoje pratitelje iz cijele Hrvatske i na kraju nas se okupi stotinjak. Podupire me i moja lokalna zajednica, a suradnja s donatorima, među ostalim, olakšava nam smještaj i logistiku. Cijeli taj vikend se družimo, planinarimo, jašemo, vozimo bicikle. Jako cijenim kada me netko otprati na neko brdo i putovanje pa im tada želim barem malo vratiti ono što oni meni pružaju tijekom godine.

Što se tiče podrške obitelji, imam divnu, veliku obitelj, no upravo ja najviše putujem. Supruga više ne može pratiti moj tempo i najviše voli biti doma. Uspijem ju nagovoriti na dva-tri putovanja godišnje, no ja bih išao svaki tjedan (smijeh)… Takav sam, volim biti aktivan, to je zdravlje.

Napisali ste dvije knjige – “Planinarenje na slijepo” i “Na drugi način lijepo”. Vaša treća knjiga, čiji je radni naslov “Lijepom Našom na slijepo”, je u pripremi. Možete li nam otkriti nešto više o temama o kojima ćete pisati u toj knjizi?

Da, to je radni naslov. Ne mislim pod ovim “Lijepom Našom” samo na našu domovinu Hrvatsku već i na našu “lijepu majčicu zemlju”. Zbog toga sam i odlučio intenzivnije putovati. Do sada nisam išao izvan Europe, a sada sam odlučio putovati po svijetu. Prva destinacija bio mi je Kilimanjaro, gdje sam proveo tri tjedna i prelijepo se proveo. Planiram ići i u Ande, Nepal, posjetiti Tajland…

Knjiga će imati četiri poglavlja. Prvo je planinarenje po našoj domovini, drugo je planinarenje s poznatim osobama, što mi je također vrlo zanimljiv projekt. U sklopu njega upoznajem pjevače, javnosti poznatije alpiniste, kao što je Stipe Božić. U trećem poglavlju ću pisati o putovanjima po svijetu, a četvrto poglavlje je “Još nešto lijepo kada to radiš na slijepo”. Tu pišem o ronjenju, sviranju…

U knjigama pišem o svemu onome što doživim. Naime, meni planinarenje nije samo hodanje i vraćanje doma. To mi je druženje, gastronomija… Kompletan doživljaj. Primjerice, kada sam stigao u Afriku i kada su tamošnji mediji čuli da ću se popeti na Kilimanjaro, odmah su me pitali zašto sam se odlučio, kao slijepa osoba, na to. Ja sam im rekao ovako: Ja nisam došao vidjeti, ja to ne mogu, ali sam došao osjetiti. I stvarno sam osjetio. Prvo, Indijski ocean, to je fantastično. Osjetio sam i njihov život. Oni su vrlo siromašni, nemaju ništa, a tako su radosni, puno veseliji od nas koji imamo sve. Onda Kilimanjaro, dok se penjete, doživite četiri godišnja doba…Ja sam se okrenuo prema bitnim stvarima. Prema sebi.

Za kraj, podijelite s našim čitateljima kakvi su Vam planovi za budućnost. Imate li još neke nerealizirane ciljeve i snove koje želite ostvariti?

Oh, kako ne… Na popisu je svakako knjiga, koju planiram napisati za jubilarni, peti vikend inkluzije. Ako ne do tada, onda svakako do šestoga ili sedmoga. Jako me veseli i organizacija upravo vikenda inkluzije, kao i svako sljedeće putovanje.

Također, Hrvatska planinarska obilaznica daje najviše priznanje za obilazak 155 kontrolnih točaka. Ja sam ih obišao 140. Još 15 pa će to biti najviše priznanje za slijepu osobu. Osim toga, želim posjetiti i Machu, Picchu, Ande, želim ići do 5000 metara. Želim doživjeti život tih ljudi, otkriti što jedu, piju, što pjevaju…

Razgovarala: Mateja Papić

Foto: Facebook/Feručo Lazarić

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.

Redakciju pratite i na Facebooku te Instagramu.

Sve naše priče čitajte na Samo dobre priče.