Ovo je žena koja je prije 40 godina imala golemu čast! Imamo intervju s njom!

320


Sanda Dubravčić-Šimunjak prije 40 godina upalila olimpijski plamen

Sarajevo obilježava 40 godina od Zimskih olimpijskih igara na kojima je naša najtrofejnija klizačica Sanda Dubravčić-Šimunjak upalila olimpijski plamen.

Olimpijske igre san su svakog sportaša, a kad vam se još ukaže prilika i čast da nosite baklju i upalite plamen, jednostavno ne možete ostati ravnodušni. Prizori prelaska 98 stepenica na kojima Sanda Dubravčić-Šimunjak 8. veljače 1984. u Sarajevu nosi baklju i upali plamen na stadionu Koševo ostaje duboko utkan u sjećanja mnogih koji su svjedočili tom događaju uživo, ali i onih koji su sve pratili putem malih ekrana. Postala je tada prva žena u povijesti zimskim olimpijskih igara koja je upalila olimpijski plamen.

Uoči nastupa u Sarajevu osvojili ste srebro na EP-u, pobijedili ste na Zlatnoj Pirueti 1983. godine i to ispred aktualne svjetske prvakinje Amerikanke Rosalynn Sumners.

– Ta dva događaja bila su ključna za odluku o tome da ću upaliti olimpijski plamen. Nakon što sam primila medalju i pehar na Zlatnoj pirueti u svlačionici mi prilazi gospodin Artur Takač, tehnički direktor Međunarodnog olimpijskog odbora i Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu i govori – “Sanda, mi smo odlučili da ćeš ti upaliti olimpijski plamen u Sarajevu.” 

Odmah sam pristala (a tko ne bi, ha…), nije tu bilo razmišljanja hoću, neću. To je bila čast. Do početka Igara ostala su dva mjeseca i ja sam trenirala u Zagrebu. Otvorenje je bilo na stadionu Koševo, a u Sarajevu sam bila na svega tri probe. Vježbala sam pretrčavanje stepenica, nisam smjela biti ni prebrza, ali ni prespora. To je bilo važno, jer je za mnom išla zastava koja je imala točno namještenu brzinu i morala me pratiti. Odnosno, ja sam se morala kretati jednakom brzinom kao i ona.

Probe su se tamo svakodnevno odvijale, a moj zadatak je bio vrlo jednostavan, nije to bila nikakva mudrost. Cijeli scenarij je bio da stojim na jednom mjestu, na sredini stadiona, skijaški trkač Čarman mi donese baklju, uzmem baklju i s njom trčim preko stadiona i onda po stepenicama te na pijedestalu upalim plamen. To je bilo to. Imali smo probe i sve uvježbali.

Međutim, sve je palo u vodu kad se na sam dan otvaranja scenarist predomislio, pa nisam smjela upaliti plamen na dogovoreni takt, nego na neki drugi. Tako da sam uz sve morala slušati glazbu i čekati točno taj određeni takt. Po meni su to bile zadnje ljudski napravljene Igre.

Je li bilo straha?

 – Nikakve, ali baš nikakve treme nije bilo. To je bilo ushićenje i čast. Stadion je bio pun, vidjela sam svoje prijateljice, mahala sam sportašima, osjećala sam se predivno. Apsolutno rasterećeno.

Nakon toga je uslijedio kaos. Trebala sam se vratiti u Zagreb, ali mi nisu dozvolili. Novinari su stalno bili oko mene, davala sam silne intervjue. Svaki dan sam morala biti dostupna svima, umjesto da sam se u miru spremala za nastup na Igrama. Da sam se vratila u Zagreb i trenirala u miru, daleko od svih, vjerojatno bih danas imala i olimpijsku medalju! Pa nije Ante Kostelić idiot. Zašto su Janica i Ivica uvijek bili u posebnom hotelu i zašto su dolazili posebno od svih na Olimpijske Igre? Zato što postoji režim kojega se sportaš mora držati prije velikih natjecanja. Ja to nisam napravila.

Umjesto toga sam dva tjedna uživala u Sarajevu. Priznajem, uživala sam u svemu tome. Izlazila, družila se u olimpijskom selu, slavili smo Frankovu medalju. Nisam imala cimericu u Selu, što me osobno nije smetalo, jer je društvo bilo veliko i veselo.

Što se tiče samog natjecanja, još sam te obavezne likove odradila kako

treba, ali nedostatak koncentracije uslijedio je u kratkom programu. Da me sada pitate zašto sam se usred trostrukog skoka otvorila, ne bih vam znala reći. Sve se dogodilo u jednoj sekundi. Ali, očito je bilo previše lagodnog života. I tu je onda sve palo u vodu i osvojila sam deseto mjesto.

Kakav je bio osjećaj upaliti olimpijski plamen?

– Kad gledam snimke paljenja plamena u Sarajevu, to me uvijek dirne. Bio je to poseban događaj za mene. Za desetu godišnjicu ZOI u Sarajevu, 1994. u Lillehammeru je Bosanski olimpijski komitet napravio film Sarajevo nekad, Sarajevo danas”. Tada su mi suze potekle, jer je to bilo u jeku ratnih razaranja. Bile su to ratne godine i sve nam je bilo vrlo potresno. Tu sam svečanost povodom obilježavanja desete godišnjice Igara doživjela emotivnije nego samo otvaranje i nastup 1984. godine.

Sarajevo Vam nisu bile prve Olimpijske Igre?

– Ne, bile su moje druge. Prvi put sam nastupila u Lake Placidu 1980. kada smo spavali u budućem zatvoru. Poslije Igara Amerikanci su ga prenamijenili u te svrhe. Bila sam dijete, baš dijete. Najveći osjećaj sam imala na Olimpijskim igrama 1992. u Albertvilleu, na kojima sam kao šef misije predvodila malu hrvatsku delegaciju. Tada smo prvi put na scenu izašli kao Hrvatska. Kad je stadionom zaorilo “Croatie – Croatia”  to je bio najveći osjećaj. I danas se naježim kad se sjetim, rekla je Sanda Dubravčić-Šimunjak.

FOTO: HOO (Renato Branđolica i Hrvatski klizački savez)

Sve naše priče s portala čitajte na Samo dobre priče.

Čitajte i naše portale MOJE VIJESTI te NOVI PORTAL.

PR agenciju Redakcija pratite i na Facebooku te Instagramu.