Lijepa priča iz požeškog kraja! Ima 55 godina i niže nevjerojatne uspjehe

470


Ovo je inspirativna priča o Željki Peška, 55-godišnjakinji koja niže nevjerojatne uspjehe u kuglanju: “Sinovi su ponosni…”.

Udruga slijepih Požeško-slavonske županije je osnovana prije 60 godina, davne 1954. godine u mjesecu travnju.

Od tada Udruga djeluje na prostoru Požeško-slavonske županije bez prekida skrbeći se o slijepima i slabovidnima. Članica je Hrvatskog saveza slijepih i njena osnovna djelatnost i program rada naslonjene su i usklađene sa Statutom i Programom Saveza.


Kako se navodi na službenoj web stranici, članstvo Udruge čine: redovni  članovi – članovi koji udovoljavaju Postavkama međunarodne definicije sljepoće; nominalni  – koji nemaju radnu sposobnost; pridruženi članovi  – to su fizičke osobe i osobe oštećena vida koje ne udovoljavaju postavkama međunarodne definicije sljepoće, a voljne su  svojim radom ili materijalnim sredstvima pridonijeti radu Udruge i prihvatiti prava i obveze iz Statuta Udruge; počasni članovi – su osobe koje su izuzetno zaslužne za rad Udruge i imenuje ih Skupština na prigodnim obljetnicama.

Kako navode, Udruga je kroz ove godine izrasla u prepoznatljivu organizaciju za pomoć slijepim osobama i osobama oštećena vida. Shodno ovome  Udruga je pokrenula i realizirala uz sufinanciranje Ministarstava,  lokalne zajednice, donatora i partnera niz aktivnosti, projekata i programa. Sve navedeno usmjereno je u integraciju i reintegraciju slijepih, slabovidnih i kasnije oslijepljelih osoba u društvenu zajednicu  i svakodnevni život.

Pozornost usmjerena prema mladima

Naročita pozornost usmjerava se na mlade i mlađe osobe, na njihovu edukaciju, informiranost, stručnu izobrazbu i organizirano provođenje slobodnog vremena.
Za provođenje navedenih  aktivnosti , projekata i programa  za mlade, kao i za ostale članove različite dobi na raspolaganju je: dvorana za edukacijske, kulturne i društveno zabavne aktivnosti, računalni centar s prilagođenom opremom u sklopu kojeg će uskoro biti knjižnica i čitaonica, opremljena dvorana za šport i rekreaciju, priručna kuhinja.

Svi ovi sadržaji smješteni su u za osobe s invaliditetom pristupačnoj zgradi s potkrovljem cca 150m²
U zgradi je sjedište Udruge i uredski prostor  cca 30m². Udruga ima na korištenju i uređeni i ograđeni dvorišni prostor s nadstrešnicom (sve zajedno cca 250 m2).

Druženja, razne aktivnosti, izleti, pomoć u prijevozu…

“Cjelokupan ovaj prostor na raspolaganju je našim članovima  svakodnevno, pojedinačno, grupno ili u sklopu organiziranih mjesečnih i tjednih druženja, sve kulturne, zabavne, športsko rekreacijske aktivnosti, kao edukativne i druge radionice provode se uz asistenciju djelatnica Udruge i volontera. Udruga skrbi i nadalje će skrbiti i potpomagati svoje članove slabijeg imovinskog stanja prosljeđivanjem pristiglih donacija  u različitim artiklima ili prigodnih novčanih donacija te pružati sveobuhvatnu pomoć u ostvarenju Zakonom određenih prava osoba s invaliditetom kod  Ministarstva zdravlja, Ministarstva socijalne politike i mladih, HZZO-a, HŽ-a, HRT-a, T-com-a, lokalne uprave i samoupravi”, navodi se na web stranici Udruge slijepih.

Za svoje članove Udruga slijepih PSŽ organizira tijekom godine izlete u prirodu u bližu okolicu, ali i u druge krajeve Hrvatske.

“Obzirom da udruga djeluje u ruralnoj sredini u kojoj javni prijevoz slabo pokriva područje i skup je za naše članove, udruzi i njenim članovima bi bilo od velike pomoći posjedovanje adekvatnog prijevoznog sredstva poput kombi vozila. Na taj način veći broj članova bi mogao prisustvovati na edukacijama, radionicama i druženjima što bi u velikoj mjeri doprinijelo smanjivanju njihove socijalne isključenosti”, zaključuju iz Udruge PSŽ na svojoj web stranici.

Inspirativna priča Željke Peška, 55-godišnje kuglačice koja niže uspjehe

Članica gorespomenute Udruge je i Željka Peška, 55-godišnja kuglačica koja od 2010. Godine niže brojne uspjehe i ne misli stati na tome.

Na početku razgovora za portal Generacija.hr Željka nam je ispričala nešto o sebi. “Imam 55 godina, bavim se kuglanjem. To volim i time se bavim od 2010. Godine. U reprezentaciji sam od 2014. Godine”, rekla je.

Kaže kako niže brojne uspjehe i ponavlja kako voli kuglanje koje ju ispunjava. Ističe kako trenira dva do tri puta tjedno. Željka nam je i pojasnila kako je zapravo došla do kuglanja. “Slabo vidim, najprije smo počele s pikadom… Prije su samo muški kuglali, no onda smo nas dvije žene počele kuglati. To nam je počelo dobro ići pa smo sve više i više trenirale. Uspjesi su se samo počeli nizati”, kazala je.

‘Velik uspjeh’

Spominje i svoj prvi uspjeh. “Na natjecanje sam išla 2011. Godine, tada sam bila treća. No tada je sve bilo grupno, nije bilo kategorija. Kada su počele kategorije, uvijek budeš prvi ili drugi. Ove godine, primjerice, bila sam prva na državnom natjecanju, što je u B3 veliki uspjeh”, rekla nam je Željka Peška.

‘Imala sam i zlata i srebra i bronci… Nakupilo se toga’

Željka je 2015. Godine bila svjetska prvakinja u kuglanju. “Tome se nisam nadala. Bila sam i europska prvakinja. Imala sam i zlata i srebra i bronci… Nakupilo se toga”, dodala je.

Na pitanje kakav je osjećaj kada kugla, Željka Peška odgovara: “Volim kuglanje i uživam u tome. Uživila sam se u to… Trenutno je pauza jer je ljeto, počinjemo iza Velike Gospe”, rekla je.

Čime se bavite kad ne kuglate, upitali smo našu sugovornicu. “Kako slabo vidim, ne bavim se s previše aktivnosti. Kada je muž još bio živ, s njime sam obavljala sve te poslove. Sada više toliko ne… Toliko koliko vidim, volim nešto uslikati. Onda oni mene pitaju: ‘Pa kako ti to vidiš?’, a ja im fino kažem: ‘Na aparatu ima točka pa što uspije – uspije”, odgovorila nam je.

Željka navodi da je manje-više aktivna. “Nije da sam kućni tip, više volim izaći iz kuće i prošetati”, istaknula je.

‘Neki dan vidim nekako, neki nikako’

Rodila se s oštećenim vidom. “Kada sam išla u školu, uvijek su mi nastavnici morali objašnjavati jer nisam vidjela. Jednostavno si morao doći pred ploču nešto pročitati kako bi mogao prepisati. Sada mi se vid pogoršao, odumire mi rožnica, pozadina vida, očni živci… Neki dan vidim nekako, neki nikako”, kazala je.

Na pitanje tko joj pomaže, odgovarila je: “Zasad sam još samostalna. Znam put i idem, imam pred sobom sliku… To mi još nekako ide. Kada je ravno, dobro je. Čim dođem do stepenica, kada treba prema gore, dobro je. Kada treba prema dolje, samo propadneš. Moram dobro napipati nogama”.

‘Trebali bismo se više aktivirati da se to malo poboljša’

Zanimalo nas je i misli li da je sustav dobro posložen kada su u pitanju osobe čiji je vid oštećen. “Prije su invalidnost dijelili šakom i kapom, sada su to sve postrožili. Mada, vidi se tko, kako i što. To bi sve moglo biti bolje. Stalno su nam vikali: ‘Kada dođe Europska unija, bit će bolje. Bit će bolje’. Ništa to… Mislim da je to sve na nivou države i društva. Možda smo i sami nekako krivi, trebali bismo se više aktivirati da se to malo poboljša”, kazala je i nastavila:

“Imate ustanova gdje uopće ne priznaju da slabo vidite. S druge strane, negdje nas super prime. Primjerice, kada dođem u svoju banku, tamo nemam problema, oni sve znaju. Svačeg ima, negdje priznaju, a negdje ne. Kažu: ‘Što niste nekog poveli sa sobom?’. Većinom povedem nekog kad idem nešto obavljati, da mi pročita…”.

O radu udruge slijepih Požeško-slavonske županije: ‘Imamo mi tih aktivnosti…’

Naša sugovornica ističe kako je zadovoljna radom Udruge slijepih Požeško-slavonske županije. “Imali smo sad druženje, bilo je dobro i uspješno. Kad mogu, igram i pikado. Sada ćemo ići i na državno natjecanje krajem kolovoza. Zadovoljna sam, bitno je da se družimo. Žene imaju svoju grupu, nekad se ide i u kazalište. Imamo mi tih aktivnosti… Kad god mogu, uvijek idem, uvijek sam aktivna u tome”, naglasila je naša sugovornica.

Sinovi ponosni na majku koja niže uspjeh za uspjehom

Kako je navela, puno su joj pomagala i njezina djeca. “Sinovi su mi puno pomogli, no jedan sin je sada u Zagrebu gdje radi, a drugi je u Puli. Pohađali su fakultete, moraju ići za svojim poslom. Sada sam sama doma, a kasnije ćemo vidjeti kako dalje. Hoću li ja otići k njima, vidjet ćemo… Ne znam… Zasad mi sve dobro prolazi dokle god se mogu kretati. Imam i malih problema s kičmom pa mi se vrti i moram jako dobro paziti kad hodam ”, rekla je naša sugovornica.

Kaže da su sinovi ponosni što njihova majka niže uspjehe. “Drago im je što idem na kuglanje i na natjecanja. Biti vrhunski sportaš nije mala stvar, treba uspjeti dogurati do toga”, kazala je.

Inspiracija drugima: ‘Nije sve tako crno, može se sve kad se hoće’

U ožujku ove godine od Grada Požege dobila je plaketu kao sportaš s invaliditetom koji potiče druge osobe da se bave sportom. “Ljudima je teško početi, svi bi uspjeh preko noći. Ali, to ne ide preko noći. Uglavnom uvijek ih potičem, dajem im poruke. Uvijek kažem: ‘Kakva sam, takva sam. Ja to volim, hoću, znam i želim. Dokle god mogu – idem. Čovjek i kada je slijep, isto postiže uspjehe. Nije sve tako crno, može se sve kad se hoće”, kazala je.

“Neki kažu: ‘Svaka ti čast. Kako ti to možeš, kako sve to stigneš?’. Sve se stigne i može. Svi nešto bi, ali ne znaju kako… No ipak, ima mladih koji ostanu i kuglaju”, zaključila je Željka Peška u razgovoru za portal Generacija.hr.

Lorena Šipek

Foto: privatna arhiva

Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.

Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.

Redakciju pratite i na Facebooku te Instagramu.

Sve naše priče čitajte na Samo dobre priče.