Piše: Ana Nunić – The Hair Tailor Zagreb
Postoji jedna rečenica koju često čujem kada se u javnosti govori o frizerima: „Ma frizer ti je kao psiholog.“ Obično se izgovori kroz smijeh, uz onu dobro poznatu sliku žene koja sjedi u stolici, priča o ljubavi, poslu i obitelji, dok frizer klima glavom i radi svoj posao.
Tu rečenicu ne izgovaraju samo klijentice. Vrlo je često govore i sami frizeri: „Mi smo vam i psiholozi.“ Razumijem što se time želi reći i vjerujem da se najčešće kaže kao opis zahtjevnosti našeg posla, a ne kao doslovno prisvajanje tuđe profesije. Ipak, meni ta rečenica svaki put malo zapne.
Psiholozi su za svoje zvanje godinama studirali, učili i preuzeli vrlo specifičnu profesionalnu odgovornost – i to se ne smije banalizirati. Mi se zato ne možemo samo tako nazvati psiholozima, jednako kao što se ni psiholog koji zna dobro osušiti kosu ne bi nazvao frizerom.
Ali dobar frizer mora razumjeti ljude. To je dio našeg posla koji se izvana možda ne vidi, a često odlučuje hoće li i tehnički dobro odrađena usluga za klijenticu zaista biti dobra.
Moramo znati postaviti pravo pitanje i, još važnije, čuti odgovor. Prepoznati želi li osoba razgovor ili tišinu. Primijetiti da iza želje za velikom promjenom možda stoji nezadovoljstvo sobom koje nijedna boja ni šišanje ne mogu riješiti. Razumjeti i što nam govori klijentica koja već na početku kaže da nikada nije bila zadovoljna nijednim frizerom.
Ne zato da bismo je unaprijed proglasili teškom, nego da bismo preciznije razgovarali o očekivanjima. Što želi? Što za nju znači kratko, prirodno ili lako za održavanje? Što je realno moguće na njezinoj kosi i je li ona spremna prihvatiti i pomiriti se s kapacitetima vlastite kose? Dobar frizer iste stručne činjenice neće svakoj osobi objasniti istim riječima. Mora pronaći način da ih razumije baš osoba koja sjedi pred njim.
To nije psihoterapija. To je profesionalna sposobnost čitanja situacije, komunikacije i postavljanja granica.
Frizer, dakle, nije psiholog. No odnos žene i frizera često jest puno dublji od odnosa osobe koja pruža uslugu i osobe koja tu uslugu plaća.
A razlog nije samo razgovor.
Počinje već samim povjerenjem koje je potrebno da nekome dopustite da mijenja nešto po čemu vas ljudi prepoznaju. Kosa je jedan od prvih detalja koje primijetimo na sebi i drugima. Njome možemo privući pažnju ili se iza nje sakriti. Možemo je godinama nositi isto zato što se tako osjećamo sigurno. Možemo poželjeti odrezati je upravo onda kada u životu više ništa ne želimo zadržati istim.
Frizer zato vrlo rijetko radi samo s kosom kakva se nalazi pred njim. Radi i s načinom na koji ta žena vidi samu sebe.
Ponekad klijentica kaže da želi samo malo skratiti vrhove, a zapravo joj je najvažnije da se ništa na njoj previše ne promijeni. Ponekad dođe s fotografijom potpuno drukčije frizure i kaže da je spremna na sve, ali kroz razgovor shvatimo da ipak nije spremna svaki dan gledati sasvim novu osobu u ogledalu. Ponekad želi vratiti kosu kakvu je imala prije trudnoće, bolesti, razvoda ili razdoblja u kojem za sebe jednostavno nije imala vremena.
To nisu banalne stvari. I nisu površne samo zato što su povezane s izgledom.
Ženski se interes za kosu i izgled još uvijek vrlo lako ismijava kao taština. Kao da je želja da se osjećamo dobro u vlastitom tijelu dokaz da nemamo važnijih briga. Istodobno, društvo vrlo precizno primjećuje kada žena osijedi, kada joj se kosa prorijedi, kada izgleda umorno, kada se „zapustila“ ili kada je, po tuđem mišljenju, u određenim godinama odabrala neprikladnu frizuru.
Od žena se očekuje da izgledaju dobro, ali da se ne vidi koliko su vremena, novca i energije u to uložile. A čim otvoreno kažu da im je to važno, proglašava ih se površnima.
Možda je upravo zato frizerski salon za mnoge žene posebno mjesto. Ne zato što se ondje rješavaju svi životni problemi, nego zato što je to jedno od rijetkih mjesta na kojima žena može dva ili tri sata biti u središtu vlastite pažnje bez potrebe da to opravdava.
Možda se to najbolje vidjelo tijekom pandemije COVID-a, u razdoblju kada su frizerski saloni bili zatvoreni. Tek kada žene nisu mogle do svojih frizera, postalo je jasno da im nije nedostajalo samo šišanje ili boja, nego i osjećaj da su učinile nešto za sebe i da u ogledalu ponovno vide onu verziju sebe koju prepoznaju.
Tijekom tih sati netko gleda samo nju. Pita je što želi, što joj smeta, kako živi sa svojom kosom i koliko vremena ujutro zaista ima. Dobar frizer neće joj samo reći što je moderno. Pokušat će shvatiti kako ona živi i što joj treba kada izađe iz salona.
Upravo se tu gradi odnos – kroz ponavljanje. Kroz dolaske svaka dva ili tri mjeseca. Kroz godine u kojima se mijenjaju posao, partneri, djeca, adrese i životne okolnosti. Frizer često primijeti prve sijede, promjenu teksture nakon trudnoće, prorjeđivanje kose u stresnom razdoblju ili trenutak kada žena nakon mnogo godina prvi put poželi prestati bojiti kosu.
On pamti i neke puno običnije stvari: da klijentica nikada neće fenirati kosu četkom, da joj smeta kada joj pramenovi padaju preko očiju, da voli svoju prirodnu boju više nego što misli i da će požaliti ako odreže šiške samo zato što ih je vidjela na nekoj fotografiji.
Takvo poznavanje ne nastaje preko noći. Zato promjena frizera nekim ženama nije nimalo jednostavna, čak i kada drugima zvuči smiješno. Novom čovjeku treba ponovno objasniti povijest svoje kose, ali i povijest vlastitih pokušaja, razočaranja, navika i strahova. Treba ponovno izgraditi osjećaj da možete zatvoriti oči dok vam netko radi iza leđa i vjerovati da ste se razumjeli.
Doslovno iza leđa, sa škarama u ruci.
Kada to ovako izgovorimo, možda postaje jasnije zašto taj odnos nije sasvim običan.
Naravno, bliskost ne znači da granice ne postoje. Frizer nije dužan uvijek biti emocionalno dostupan, slušati sve, a još manje rješavati privatne probleme svojih klijentica. To nije hladnoća ni manjak empatije. To je granica između ljudske bliskosti i uloge za koju nismo stručni. Klijentica nije dužna razgovarati, povjeravati se niti stvarati prijateljski odnos da bi dobila kvalitetnu uslugu. Neke od najboljih frizerskih veza mogu biti tihe. Povjerenje se ne mjeri količinom privatnih detalja koje smo podijelili.
Ono se mjeri osjećajem da nas je netko čuo.
To vrijedi i kada kažemo da želimo veliku promjenu i kada kažemo da ne želimo gotovo nikakvu. Kada frizer zna da „samo vrhovi“ jednoj ženi znače dva centimetra, a drugoj sve što je oštećeno. Kada može iskreno reći da željeni rezultat trenutačno nije moguć, a da žena to ne doživi kao odbijanje. Kada klijentica može reći da joj se nešto ne sviđa bez straha da će povrijediti nečiji ego.
O takvom odnosu rijetko govorimo kada raspravljamo o frizerskim uslugama. Tada se sve najčešće svede na pitanje koliko nešto košta, koliko traje i može li netko drugi to napraviti jeftinije. Sve su to legitimna pitanja. Ali u cijeni dobre usluge nije samo boja potrošena iz tube niti vrijeme potrebno da se kosa osuši.
U njoj je i sposobnost frizera da procijeni koliko promjene žena želi, a koliko je može nositi. Da primijeti ono što nije izgovorila, ali bez umišljanja da zna bolje od nje. Da joj ne nametne vlastiti ukus. Da sačuva kvalitetu kose i onda kada bi atraktivna fotografija njegova rada možda bolje prošla na društvenim mrežama. Da razumije da žena s tom kosom neće živjeti samo dok sjedi pod salonskim svjetlom, nego svaki dan nakon toga.
To je velika odgovornost za zanimanje koje se još uvijek često prikazuje kao niz tračeva uz fen i škare.
Frizerski rad jest zanat. On traži tehniku, preciznost, znanje kemije, osjećaj za oblik i godine vježbanja. Ali rad s ljudima traži još nešto što se puno teže može naučiti: sposobnost da dovoljno pažljivo promatramo osobu pred sobom, a da je pritom ne pretvorimo u vlastiti projekt.
Možda upravo zbog toga žene pamte dobrog frizera godinama. Ne pamte samo boju koju je pogodio ili šišanje koje je dobro raslo. Pamte kako su se osjećale kada su ustale iz te stolice. Pamte da ih netko nije požurivao, ismijao njihove strahove ili uvjeravao da će se naviknuti na nešto što od početka nisu željele.
I da, ponekad pamte i razgovore. Salon je mjesto na kojem se čuju vijesti o trudnoćama prije nego što postanu javne, planovi za odlazak s posla, priče o prekidima i počecima. Ali važnost frizera ne proizlazi iz toga što zna tuđe tajne. Proizlazi iz činjenice da godinama svjedoči promjenama kroz koje žena prolazi i pomaže joj da svoj vanjski izgled uskladi s osobom kakva je u tom trenutku.
Nekad to znači veliku transformaciju.
Nekad znači samo vratiti joj poznati odraz u ogledalu.
Zato dobar frizer nije važan zato što ženu može učiniti nekom drugom. Važan je zato što zna prepoznati kada ona samo želi ponovno izgledati kao ona sama.
FOTO: Foto: Silvija Crnjak/privatni album
Ana piše za naš portal, a želite li pročitati što je sve rekla o svojem poslu, ali i njezi kose – KLIKNITE NA OVAJ LINK.
Ako poželite imati najbolju frizuru u gradu – odmah u Tkalčićevu 80 u samom središtu Zagreba.
Sve naše priče s portala čitajte na Samo dobre priče.
Čitajte i naše portale MOJE VIJESTI , NOVI PORTAL , ZANIMLJIVO te MAČKICU
PR agenciju Redakcija pratite i na Facebooku te Instagramu.
