Autorica knjige “Ćaća i mater” i osnivačica PR agencije PRiča, Ružica Soldo živi od – i za – priče i kroz svoj rad spaja ono što mnogi razdvajaju – emociju i strategiju, osobno i profesionalno. Vjeruje u sadržaj koji ima smisao, u odnose koji se grade na povjerenju i u projekte koji ostavljaju trag.
Njezina knjiga “Ćaća i mater”, koju ovaj tjedan možete pronaći na Interliberu u paviljonu broj 6, na štandu BuyBooka – 5e, osvojila je čitatelje iskrenošću i toplinom, podsjećajući da prave vrijednosti ne izlaze iz mode. U razgovoru otkriva kako je nastajala knjiga koja ne uljepšava život nego ga bilježi, kako izgleda PR za neke od najvažnijih glazbenih događanja u Hrvatskoj poput Porina, Cesarice, KulaKula festivala, SHIP festivala, ali i PR i menadžment za jedno od najvećih TV lica Antonije Blaće te zašto je sloboda u poslu, a ne kompromis, njezina definicija uspjeha.
– Idemo prvo s knjigom koja je ovaj tjedan na Interliberu, kako je došlo do ideje za knjigu “Ćaća i mater” i koliko je knjiga nastajala?
O ideji kako je došlo do knjige i zašto, mogla bih satima pisati pa ću pokušati sažeti – učinilo mi se u jednom trenutku života da se gube vrijednosti za koje ja smatram da su ključne. Tko sam ja da nešto smatram je prvo pitanje koje sam si postavila, ali sam onda shvatila da nisam jedina “izgubljena” u svijetu koji gubi toplinu i osobnost, a nudi dosta često površnost i trendove. Htjela sam odati počast Obitelji kao, po meni, temeljnoj vrijednosti društva koje želi opstati. Imala sam sreće da mi je Obitelj dodijeljena i da mi je utočište, svjesna sam da nemaju svi tu sreću.
Knjiga je nastajala nekoliko godina, a postojao je i period kad sam se grizla što nisam sve to prije, ranije, više, bolje – dok nisam shvatila da je sadržaj važniji od forme. Ne tvrdim da je sadržaj dobar svima, već da je iskren i meni po volji. Često sam imala dojam da sam “spora”, dok nisam prihvatila da volim emocionalno promisliti i „probaviti“ stvari, ljude i situacije – pa tako i vlastiti proces pisanja.
– Što vam je bilo najteže u procesu pisanja?
Uopće pristati na to da su moje misli i moji osjećaji – javni. Pisanje je ogoljivanje, proces u kojem autor postaje vlastiti sadržaj. I to zaista je tako. Teško je pisati, a da ne otkrijete dio sebe, a nemoguće pisati o sebi i svom životu, a da ne otkrijete gotovo pa sve. Dogodi se svako malo da mi ljudi kažu da su me dobro upoznali nakon što su pročitali knjigu, a nije svakome lako staviti sebe na pladanj. Inače sam i karakterno dosta kao “otvorena knjiga”, ali je puno teže pisati o emocijama i onda ih još objaviti.
– Koji vam je najdraži citat iz knjige i koja je njegova pozadina?
Teško mi je izdvojiti, ali pokušat ću. Među top 5 je svakako – Neke stvari ne možeš stvoriti, ako za stvaranje nisu suđene. To je iz priče „Ako treba bit, bit će“. I čvrsto vjerujem da je do nas puno, ali da su neke stvari van naše moći i da je bolje da jesu. Jer kako vrijeme (i godine) idu, sve više razmišljam o granici ljudske moći i jesmo li mi ljudi zaista ti kojima treba prepustiti baš sve? Jesmo li dovoljno pametni, još bolje – dobri. Ali srećom, neke stvari ipak ostaju u rukama Onoga gore.
– Gdje čitatelji “Ćaću i mater” mogu pronaći na Interliberu? Pripremate li nešto posebno za sajam knjiga?
Knjiga će biti na štandu izdavača BuyBook, u paviljonu 6, na štandu broj 5e. Moći će se kupiti knjiga, a u petak, 14.11. od 15 do 20h ću i ja biti tamo ako će netko htjeti uputiti kritiku, pozitivnu ili negativnu. Merch koji je plasiran uz knjigu (dukse s natpisima Pamet u glavu, Posuši kosu do kraja, Lezi na vrijeme, kao i platnene torbe, šalice, ručnici i torbe za plažu) neće biti tamo u prodaji, ali tko je zainteresiran može pogledati ponudu ovdje: tinyurl.com/CacaiMaterMerch
– Koje su vam ideje za daljnje pisanje? Mogu li čitatelji očekivati novu knjigu uskoro?
Započela sam jednu seriju priča pod nazivom Reindeer dialogue odnosno Dijalog sa sobom. A započela sam paralelno i Ćaća & Mater broj 2. Vidjet ćemo što će i koju će vrijeme prije donijeti. Ono što bih svakako voljela jednom napisati je roman. Ali, vidjet ćemo.
Najvažniji glazbeni projekti u Hrvatskoj pod okriljem agencije PRiča
– Osim zbirke priča koju ste napisali, vlasnica ste i PR agencije PRiča, poveznica je jasna, ali možemo li detaljnije čime se agencija sve bavi?
Kad sam startala s vlastitom PR agencijom, znala sam da želim pisati priče. A pisanje priča nije samo emocija, nego alat koji gradi percepciju i identitet brenda/osobe. PR je u suštini storytelling, stvaranje nekad priče i tamo gdje je nema, a često je stvaranje priče i od samog sebe, ima tu preko nekoliko nijansi. Ali je meni nekako bila jasna moja nijansa i što želim. Prije svega – klijent u fokusu, maksimalna predanost i stajati iza svakog projekta i svakog klijenta s kojim radim. Pisati ono što će imati smisla s velikim naglaskom na komunikaciju. Moja PR agencija bavi se – stvaranjem narativa i priča te plasiranjem istih u medije, komunikacijskim strategijama, organizacijom evenata i to većinom zapravo u – glazbenoj industriji. Radim dosta festivala i glazbenih nagrada u Hrvatskoj – od one najvažnije – Porin, pa preko Cesarice, Zagrebačkog festivala, SHIP festivala, KulaKule, nekoliko festivala na Zrću, svih projekata Hrvatske glazbene mladeži, a nađe se i klijenata iz drugih branši. Menadžerskim dijelom posla se bavim samo za jednu jedinu osobu u Hrvatskoj i to s velikim guštom, a to je kolegica i prijateljica – Antonija Blaće.
-Kako izgleda raditi komunikacije i pisati priče o velikim glazbenim nagradama i festivalima, a kako izgleda menadžerski posao za jedno od najvećih TV lica današnjice?
Vrlo slično, a opet vrlo različito. Ono što je slično je pristup – apsolutni fokus na klijenta ili projekt, razumijevanje njihove priče i konteksta, i stvaranje sadržaja koji je smislen i autentičan. Razlika je u načinu na koji ta priča nastaje i živi. Kod glazbenih nagrada i festivala puno je vanjskih faktora – emocija publike, dinamika medija, jako puno ljudi koji stoje iza organizacije tih događanja, pravilnici, imidž same nagrade, puno toga treba uzeti u obzir da se ne pogriješi, a opet da se prenese suština onoga što glazbena nagrada ili festival predstavljaju. Tu je moj posao ispričati priču tako da publika osjeti energiju i značaj događaja jer sve te nagrade i festivali imaju u cilju i zajedničko jedno – promocija hrvatske glazbe.
Što se Antonije Blaće tiče, kad pored sebe imate za klijenta (a i prijatelja) osobu koja je u stanju odvoditi trosatni live bez da gleda u 80 kartica teksta i najava, onda znate da i priprema bilo kakvog projekta za takav profil osobe zahtjeva punu predanost. Paralelno je izuzetno lagana za suradnju jer je, kako često volim naglasiti – normalna osoba. I cijela suradnja s njom je prožeta nekom lakoćom, vjerojatno zato što ima talent da i najzahtjevnije stvari za koje bi se možda netko drugi morao prilično potruditi, ona odradi s lakoćom. Menadžerski posao za nju zahtijeva planiranje i koordinaciju svih njenih poslova iza scene. Zapravo brinem da sve funkcionira i da komunikacija s klijentima reflektira njenu osobnost.
U oba slučaja bitno je slušati, promišljati i reagirati – samo se okvir i alati razlikuju, dok je srž uvijek ista: smisao, poštovanje i povjerenje
– Na što se oslanjate dok radite, koji su alati presudni, koje vještine?
Oslanjam se na kombinaciju analitičkog pristupa i intuitivnog storytellinga – prvo razumijem kontekst, a zatim kreiram priču koja će se organski uklopiti u medijski prostor. Stvari su zapravo vrlo jednostavne – moraju biti smislene. Upravo se na tome temelji strategija Agencije PRiča – na smislenom sadržaju, održivom narativu i dugoročnom povjerenju.
– Kako gledate na konkurenciju i trendove?
Nedavno mi je još netko postavio isto pitanje, pa ću ponoviti odgovor – Hrvatska je dovoljno veliko tržište da svatko tko želi raditi, može uspjeti. S konkurencijom se nisam nikad zamarala, nema smisla. Sigurno neću biti najbolja svakom klijentu na tržištu, a i da jesam, ne bih mogla ni željela toliko raditi da izgubim bit. A bit nije kratkoročna pojavnost već sustavan rad, kontinuirana prisutnost, PRiče koje ostaju, koje nose vrijednost i koje imaju smisla. Da se razumijemo, ima klijenata koji žele nešto sasvim drugo. Što je isto u redu. Ali s tim problem nemam, s ne fair odnosom u poslovnom svijetu imam problem, iako će mnogi reći da je to normalno u poslu. Ja i dalje mislim da nije i da se poštovanje gradi istinom i – poštovanjem. Što se trendova tiče, neke obožavam i prihvaćam, s nekima se ne mogu suživjeti. Tržište komunikacija evoluira, ali temeljna potreba za autentičnim sadržajem ostaje konstantna. To je ono što PRiča njeguje i što nam je u fokusu. A mislim da je najvažnije imati jasan fokus u poslu – odnosno što je to što istinski možeš ponuditi klijentu, a što ne. Što od trendova možeš implementirati za poboljšanje posla, a što ne. Tako da i klijent ima priliku potražiti to što mu nedostaje negdje drugdje. Jer moja Agencija PRiča nije „all in one“ agencija. Tj. je u smislu povezivanja klijenta s našim vanjskim suradnicima, ali jasno komuniciramo u čemu smo dobri, a što moraju potražiti drugdje.
-Jeste imali kroz ovih 5 godina koliko agencija postoji neka negativna iskustva?
Pa zapravo neka pamtljivo negativna ne. S većinom klijenata radim od samog početka, ne mijenjaju me, što je valjda dobra referenca. Iako, ako i dođe do promjena, mislim da je i to u redu jer su zasićenja u odnosima normalna, kako privatnim tako i profesionalnima. Mislim da dok smo god realni sami prema sebi, tko smo, što smo i dok jasno vidimo, nema straha od prevelikih negativnih iskustava
-Što bi savjetovali nekome tko sad želi pokrenuti svoj posao?
Prije svega – jasno definirati vlastiti identitet. Na papiru nacrtati tko ste, što želite biti i zašto. Ljudi se često izgube pokušavajući isporučiti sve svima. Specijalizacija je ključ uspjeha, a jasno definirana misija olakšava svaku komunikaciju. Jednako je važno definirati što za vas osobno znači uspjeh – jer bez toga ni poslovna ni emocionalna usmjerenost nisu održive.
-Što je za vas uspjeh?
Uspjeh je za mene sloboda – i profesionalna i osobna. Sloboda da biram projekte koji imaju smisao i vrijednost, da radim s ljudima s kojima dijelim etiku i viziju i da dođeš do faze života u kojoj znaš što je to što – ne želiš. Agenciju nikad nisam zamišljala kao veliku agenciju s 20, 50 ili 100 zaposlenih (iako imam apsolutni respekt prema ljudima koji se odluče izgraditi tako velike biznise u kojoj god branši), već kao manju agenciju s nekoliko bliskih, jednako profesionalnih suradnika koji stvaraju ideje i sadržaje s emocionalnim kapitalom i kreativnim integritetom. Odnosno kao poslovni dio života koji ne radi kompromise i ustupke koje ne bi ni privatni dio mene radio. Bitno mi je raditi ono što živim i raditi s ljudima s kojima mogu komunicirati bez da gubim sebe, bez da se bavim razinama koje me ne zanimaju ni privatno, bez da „moram“ nečemu pripadati ili na određeni način živjeti. Jer smatram da to dugoročno, u najmanju ruku, umara. Ovo je sve ako pričamo o poslovnom dijelu života. Ako pričamo o privatnom, onda je to zapravo vrlo slično, samo su akteri različiti – moj suprug Matija kao i moja obitelj i prijatelji. Opet jedan siguran krug unutar kojeg mogu biti ono što jesam i unutar kojeg se svi vole i stvari nazivaju pravim imenom.
– Kako vidite agenciju za pet godina od danas?
Sad je vrijeme da ja poslušam vlastiti savjet i uzmem papir i olovku i nacrtam to, jer odgovor na to pitanje trenutačno nemam. Ako bude na istom mjestu – s maksimalnim respektom od klijenata, s projektima koji su malo glam, malo edgy, malo klasik, s rasporedom vremena koji odgovara meni, a ne ja njemu – bit ću zadovoljna. Ali naravno, poznavajući sebe, postavit ću si jednogodišnji, trogodišnji i petogodišnji cilj, pa vam se mogu javiti kad nacrtam skicu.
FOTO: PROMO
Sve naše priče s portala čitajte na Samo dobre priče.
Čitajte i naše portale MOJE VIJESTI , NOVI PORTAL , ZANIMLJIVO te MAČKICU
PR agenciju Redakcija pratite i na Facebooku te Instagramu.
