Inspirativna priča o Mariji, hrabroj studentici psihologije: ‘Pokušavam svoj invaliditet promatrati kao prijatelja, a ne kao neprijatelja’
Uokviru projekta “Jednake mogućnosti” razgovarali smo s nizom inspirativnih osoba, a jedna od njih svakako je i Marija Marković, studentica treće godine prijediplomskog studija psihologije na Sveučilištu u Zadru, koja za sebe ističe da je od rođenja ponosna „vlasnica“ osjetilnog invaliditeta četvrtog stupnja. Marijin život obilježen je, naime, visokom slabovidnošću, horizontalnim nistagmusom te albinizmom, ali za nju to nije prepreka, već neodvojiv dio nje same.
U ovom iskrenom intervjuu uputit ćemo se na putovanje kroz Marijinu inspirativnu priču o samoprihvaćanju, odlučnosti i prepoznavanju ljepote različitosti. Marijin primjer potiče nas da svi zajedno gradimo svijet u kojemu svaka osoba, bez obzira na svoje izazove, može blistati i ostvariti svoj puni potencijal.
Za početak, molila bih vas da se ukratko predstavite našim čitateljima?
Moje ime je Marija Marković, studentica sam treće godine prijediplomskog studija psihologije na Sveučilištu u Zadru. Imam 21 godinu i dolazim iz Gospića. Od rođenja sam ponosna „vlasnica“ osjetilnog invaliditeta četvrtog stupnja. Mojoj visokoj slabovidnosti – imam manje od pet posto vida – društvo još prave i horizontalni nistagmus te albinizam. Zašto kažem „društvo još prave…?“. Zato što na svoj invaliditet gledam kao na nešto što je dio mene, nešto s čime sam se rodila, odrastala i s čime živim svaki dan.
Od nedavno sam članica Udruge slijepih Ličko-senjske županije. Udruzi sam se pridružila jer me inače zanima njihov rad, pružanje podrške osobama s invaliditetom, a smatram da ću najbolje naučiti o udrugama ako budem dio njih. Također, u ovoj našoj udruzi odvijaju se zanimljive aktivnosti, koje u najvećoj mjeri organizira naša draga Katarina Rupčić, divna osoba koja se zaista posvećuje radu naše zajednice i vjerujem da ću od nje puno naučiti.
Kako ste se prilagodili životu s vizualnim oštećenjem i kako vam to iskustvo utječe na vaše studiranje psihologije?
Mislim da sam se dosta dobro prilagodila ovoj situaciji. S obzirom na to da se radi o invaliditetu od rođenja, za drugačiji život ne znam. Nadovezat ću se na dio prethodnog odgovora – to je dio mene, pokušavam svoj invaliditet promatrati kao prijatelja, a ne kao neprijatelja. Naravno, nije uvijek jednostavno. Kao što znamo, većinu informacija usvajamo vizualnim putem, ali to ne znači da ne postoji mogućnost kompenzacije, ako ne potpune, onda barem djelomične.
Što se tiče utjecaja invaliditeta na moje studiranje psihologije, nemam nekih problema. Zapravo bih rekla da mi moj invaliditet pomaže pri studiranju, budući da me motivirao da upišem psihologiju. Od samog početka studija znam koji mi je cilj, znam što želim, a to je pružanje podrške osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji. Iako mi za obavljanje akademskih obaveza treba više vremena u odnosu na ostatak kolega, ništa mi nije teško jer znam zašto sam tu, zašto to radim, a i imam predivnu akademsku okolinu koja me dodatno motivira.
Kako vaše iskustvo kao osobe sa slabovidnošću oblikuje vaš pristup psihologiji i vaš interes za razumijevanje ljudskog uma?
Ovdje bih se osvrnula na svoj najdraži citat iz knjige Mali princ: „Čovjek samo srcem dobro vidi, ono bitno očima je nevidljivo“. Psihologiji pristupam srcem jer smatram da srcem možemo puno bolje promatrati ljudske umove nego potpuno savršenim vidom. U redu, možda nikad neću moći precizno opažati facijalne ekspresije, ali nema veze, moći ću tisuću drugih stvari – primjerice, moći ću aktivno slušati. Kao što sam već spomenula, moj invaliditet me motivirao da upišem psihologiju. Željela sam i želim još uvijek naučiti kako pružiti pomoć i podršku osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji jer iz vlastita iskustva znam koliko je to važno.
Koje su najveće predrasude ili poteškoće s kojima se suočavate kao osoba s vizualnim oštećenjem i kako se borite protiv njih?
Ono što mi se najviše ne sviđa jest razmišljanje nekih ljudi da slijepe i slabovidne osobe ne mogu biti previše samostalne ili da ih se stalno tretira kao krhka bića. U redu, činjenica je da nam treba više vremena i energije za obavljanje svakodnevnih aktivnosti, ali to ne znači da je nemoguće. Mi samo trebamo priliku i podršku, a mi ćemo pokazati što zaista možemo. Prilikom susretanja s takvim situacijama, trudim se samo ignorirati je i nastaviti dalje svojim putem. Imam divne ljude koji vjeruju u mene, a to mi je dovoljno. Nastojim se ne opterećivati previše time što drugi ljudi govore ili misle, već kažem sama sebi: „Imaš svoju glavu za razmišljanje.“
Kako bismo mogli unaprijediti pristupačnost obrazovnih institucija za osobe sa slabovidnošću ili drugim invaliditetima?
Smatram da je, prije svega, nužna edukacija nastavnika na temu važnosti neformalne podrške. Ako je nastavnik spreman pružiti neformalnu podršku, razgovarati sa studentom o potrebnoj prilagodbi studija, pokazati mu da ima razumijevanja, da mu se student može obratiti, onda će se sve lako odvijati. Naravno, formalna podrška je iznimno važna, bez toga studenti s invaliditetom gotovo pa ne bi ni mogli studirati, ali smatram da će formalna podrška teško biti kvalitetna ako izostaje ona neformalna, a tu ponajprije mislim na empatiju i razumijevanje.
Studenti s invaliditetom obično imaju Rješenje o prilagodbi studija. To je dokument u kojem je navedeno, primjerice, ako je studentu potrebno produženo vrijeme pisanja ispita, samo usmeno ili pismeno polaganje ispita, uvećani font i slično. Svi nastavnici dobiju to Rješenje i uglavnom ga se pridržavaju, ali svaki student osjeti kad nastavnik prilagođava način studiranja zato što mora i kada to čini zato što zaista želi pomoći. Po tom pitanju, ali i po svemu ostalom, moram priznati da sam ja imala ogromnu sreću. „Upala“ sam na Odjel psihologije u Zadru gdje su svi profesori stvarno predivni i puni podrške kako prema studentima s invaliditetom tako i prema studentima urednog razvoja. Mislim da kolege i ja od svakog profesora na našem studiju dobivamo ono najbolje i najvrjednije – uče nas kako da postanemo dobri psiholozi i, ono još važnije, kako da budemo dobri ljudi.
Koji su najveći izazovi s kojima se susrećete u svakodnevnom životu i kako se nosite s njima? Koliku podršku imate od drugih osoba na svakodnevnoj razini? Općenito, osjećate li da su osobe s invaliditetom dovoljno prihvaćene u društvu?
Od najvećih izazova izdvojila bih kretanje u prometu. Semafori mi stvaraju dosta problema kada je previše svjetla, primjerice kada je previše sunčano jer sam, zbog albinizma, jako osjetljiva na velike količine svjetlosti. U tim situacijama, koliko je moguće, izbjegavam semafore ako sam sama. U noćnim satima mi je super jer se sve odlično vidi. Postala sam pravi mali vampir koji uživa noću (smijeh).
Osim toga, nemam nekih većih izazova. U redu, za obavljanje akademskih obaveza treba mi više vremena, potrebna mi je uvećana literatura, ali na sve to sam se već navikla pa mi nije neki izazov. Puno mi znači podrška mojih kolega s godine koji su uvijek spremni uskočiti. S obzirom na to da sam prilično samostalna, podrška na svakodnevnoj razini mi nije toliko neophodna, ali imam svoju ekipu kojoj se uvijek mogu obratiti.
Što se tiče osjećaja prihvaćenosti osoba s invaliditetom u društvu, teško mi je reći „da“ ili „ne“. Smatram da tu veliku ulogu imaju i stupanj te oblik invaliditeta. Nekad mi se čini da osobe koje su samostalnije budu bolje prihvaćene, dok osobe s manjom samostalnošću bivaju isključene. Rekla bih da je navedeno, u velikoj mjeri, posljedica neznanja. Ljudi jednostavno ne znaju kako pristupiti osobi s teškim invaliditetom, kako ju uključiti u društvo te im onda bude jednostavnije samo odustati od tih osoba. Zbog toga smatram da bi osvještavanje javnosti, u vidu održavanja predavanja, radionica ili volontiranja, puno pomoglo. Tako bi ljudi imali priliku širiti svoje vidike, upoznati osobe s invaliditetom, naučiti kako im pristupiti.
Koje su vaše dugoročne ambicije u području psihologije i kako vidite svoju ulogu u promicanju inkluzivnosti i svjesnosti o osobama s invaliditetom?
Kao što sam već rekla, želim pružati pomoć i podršku osobama s invaliditetom i članovima njihovih obitelji. Budući da sam treća godina, sada pišem završni rad. Tema mi je „Dobrobit roditelja maloljetne djece s tjelesnim i/ili osjetilnim invaliditetom – uloga podrške obitelji, prijatelja i udruga“. Tu sam temu odabrala jer želim da se čuje glas roditelja, da se osvijesti javnost o izazovima s kojima se roditelji svakodnevno susreću te da se osvijesti javnost o važnosti neformalne podrške, odnosno podrške koju dosta ljudi smatra manje važnom u usporedbi s formalnom podrškom. Smatram da se formalna i neformalna podrška ne bi smjele odvajati jer jedno bez drugog ne može adekvatno funkcionirati.
Željela bih nastaviti rad u ovom području, ali bih se više voljela posvetiti primjeni kroz rad s udrugama i volonterima, a ne samo istraživanju. Ne znam još točno na koji način bih mogla doprinijeti promicanju inkluzivnosti i svjesnosti o osobama s invaliditetom, osim ovako kroz neka istraživanja, radionice i volontiranje, ali jedno znam sigurno, a to je da ću dati sve od sebe u radu na osvještavanju javnosti o osobama s invaliditetom i važnosti podrške kako tim osobama tako i članovima njihovih, odnosno naših obitelji.
Iako osobe s invaliditetom dosta strahuju za svoju budućnost, boje se hoće li uspjeti pronaći posao, ja nisam jedna od njih. Trudim se vjerovati da, uz veliki trud, motivaciju i podršku, mogu pronaći posao kojim ću biti zadovoljna i kojim ću ispuniti svoje snove, a to je pružanje podrške drugima. Najsretnija bih bila u radu s udrugama, ali pustit ćemo da se stvari odvijaju svojim putem i polako.
Kako vaš Grad pristupa osobama s invaliditetom? Jeste li zadovoljni kvalitetom života ondje?
Iskreno, ne znam što bih točno odgovorila na ovo pitanje. Najviše mi smeta manjak zvučnih semafora, ali to je problem u većini gradova, a ne samo ovdje u Gospiću. Grad Zagreb je definitivno najbolji po tom pitanju, a i većina institucija za slijepe i slabovidne je tamo. Naravno, to ne znači da u drugim gradovima nije uopće dobro, već znači da ima puno prostora za napredak.
Što se tiče školovanja osoba s invaliditetom u mom gradu, mislim da tu veliku ulogu ima oblik i stupanj invaliditeta. Ja nisam imala problema ni u osnovnoj školi ni u gimnaziji, ali mislim da ima puno prostora za poboljšanje, a naročito poboljšanje školovanja osoba s teškim invaliditetom i manjom funkcionalnom sposobnošću.
Ovo sad što ću reći ne mogu generalizirati na sve nastavnike na području svoga grada, jer, naravno, nisu mi svi predavali, ali oni koji jesu bili su, manje ili više, spremni na suradnju sa mnom kao osobom s invaliditetom. Možda drugi učenici imaju drugačija iskustva, ali moje iskustvo je, generalno, pozitivno. Dvije osobe zaista želim izdvojiti jer smatram da se ističu po iznimnoj empatiji kako prema učenicima s invaliditetom tako i prema učenicima urednog razvoja. Riječ je o dvjema profesoricama iz Gimnazije u Gospiću, Antoniji Pavelić i Editi Klobučar.
Konačno, kvalitetom života kao osoba s invaliditetom više-manje sam zadovoljna, ako zanemarimo poteškoće u prometu, ali ne bih željela ostati ovdje. To nema veze s pristupom Grada osobama s invaliditetom, već je, recimo, stvar u tome da više volim more nego snijeg (smijeh). Naravno, ne mogu reći sa sigurnošću hoću li ostati ovdje ili ne, vidjet ću što će mi budućnost donijeti i kud će me život odvesti.
Za kraj, koje savjete biste dali drugim osobama sa slabovidnošću ili invaliditetom koje žele slijediti svoje strasti?
Tko god ima strast prema nečemu, neki svoj san, neka bude uporan, neka se bori i vjeruje u sebe. Znam da nije uvijek lako i znam da neke stvari možda nisu skroz moguće (kao što je meni nemoguće voziti auto), ali onda trebamo pokušati pronaći neku alternativu kojoj ćemo posvetiti svu svoju ljubav i energiju.
Mateja Papić
Foto: Facebook/Marija Marković
Za više o EU fondovima: www.esf.hr i www.strukturnifondovi.hr.
Projekt ”Jednake mogućnosti’” sufinancira Europska unija sredstvima Europskog socijalnog fonda u iznosu od 400.058,88 HRK. Trajanje projekta je 18 mjeseci, a ukupna vrijednost projekta iznosi 470.657,50 HRK. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Generacije.hr.
Redakciju pratite i na Facebooku te Instagramu.
Sve naše priče čitajte na Samo dobre priče.
