Dva mjeseca nakon što je naš najnagrađivaniji estetski kirurg doc.dr.sc. Zoran Žgaljardić iznenada preminuo, njegove obje poliklinike – zagrebačka i opatijska – i dalje rade. Kormilo je preuzela dokotorova kći – kirurginja Ivonne Žgaljardić. Razgovarala sam s njom u uredu koji je donedavno pripadao njezinu ocu. Bilo je to jasno već na prvi pogled – doktorova bijela kuta prebačena preko naslonjača stolca, cipele i njegove druge osobne stvari i dalje stoje netaknute.
– Iskreno, nisam se stigla uopće još baviti pospremanjem ni premještanjem stvari. Već sam drugi dan nakon tatine smrti radila. Odgodili smo neke zahvate koji nisu bili hitni. Međutim, bilo je pacijenata kojima je trebalo izvaditi šavove, previti ih, a to nije moglo čekati. Nisam se još stigla ni emotivno obračunati s tatinim odlaskom. – priča Ivonne, koja iako kirurginja, nikada o preuzimanju očevih poliklinika nije ni razmišljala. Njezin je otac bio rijetko bolestan, pun ambicije, ideja i strasti prema poslu kojeg je obožavao.
– Kada su me ljudi pitali: pa dobro, kada će tata otići u mirovinu, kada ćeš ti preuzeti posao, ja sam odgovarala da njega jedino hitna pomoć može izvesti iz operacijske sale. Na kraju je, nažalost, skoro tako i bilo. – prisjetila se Ivonne, za portal Lifebuzz.
Reanimirali smo ga, ali ga nismo uspjeli vratiti
Naime, doktor Žgaljardić je kolabirao pred njezinim očima u uredu poliklinike u Opatiji.
– Tata, anesteziolog i ja smo pričali i baš smo završili neku beznačajnu temu. Ništa važno iz čega bi čovjek možda izvukao neku pouku. Tata je sjedio i samo mu je glava pala na naslonjač. Spustili smo ga na pod i odmah smo krenuli u reanimaciju. Ja sam mu davala umjetno disanje, nakon toga i masirala srce, odmah je dotrčao i ostatak ekipe. Anesteziolog ga je odmah potom intubirao, krenuli su lijekovi. Ubrzo je stigla i hitna pomoć, koja ga je odvezla u bolnicu. Spojen je na ECMO, međutim, nakon što je utvrđena disekcija aorte na spoju sa srcem, bilo je jasno da je to – to, da je nespasivo unatoč svim naporima.
Najveća utjeha vezana uz očev odlazak joj je to što je sigurna da je učinjeno sve što je medicina mogla učiniti da ga se spasi. Za pretpostaviti da je reanimacija vlastitog oca bila nadrealna situacija.
– Ja sam tada napravila ono što je trebalo napraviti. To je ono čemu me otac naučio. Emocije i privatni problemi uvijek ostaju ispred operacijske sale. Kada su me iz hitne pomoći pitali treba li me netko odvesti u bolnicu, rekla sam – ne. Sjela sam za volan i vozila mamu i sestru.
Zatvaramo zagrebačku polikliniku
Predaha niti vremena za emotivni oproštaj od oca za Ivonne nije bilo. Osim kirurškog i medicinskog dijela posla kojem je do tada bila potpuno posvećena, odjednom ju je dočekalo brdo papirologije i administracija o kojoj je brigu isključivo vodio njezin otac, dr. Žgaljardić, piše Lifebuzz.hr.
– Prvo vrijeme sam se osjećala kao Alisa u zemlji čudesa, a još uvijek hvatam konce. Prvi dio tjedna sam u Zagrebu, drugi dio u Opatiji. Međutim, taj tempo ću držati još do 1. lipnja, a onda nakon 13 godina zatvaramo zagrebačku polikliniku. Znate, ja sam majka četverogodišnjaka. I možemo mi pričati i o ravnopravnosti i emancipaciji koliko hoćemo, ali muškarci i žene nikada neće biti isti. Moj tata je mogao ovako živjeti i raditi samo isključivo zahvaljujući podršci moje majke, gdje on nije morao voditi brigu o kući, o robi, o djeci – on se fokusirao na sebe i svoj posao. Da se razumijemo, ja kod kuće od supruga koji je dječji kirurg, imam svu moguću potporu, ali želim biti prisutnija u životu svojeg djeteta. A to neće biti moguće ako nastavim tatinim tempom.
Ne bojim se ničega, ali mi je stalno u mislima
Ivonne je još za života dr. Žgaljardića odlučila preseliti iz Zagreba u Opatiju, samo je njegova smrt provedbu te odluke ubrzala. U Opatiji će nastaviti voditi Polikliniku s 23-ogodišnjom tradicijom. Strahova s medicinske strane nema.
– Moj otac nije prihvaćao ništa manje od izvrsnosti i savršenstva. I slobodno mogu reći da sam prolazila vojnički dril. Tada, na svojim počecima, znala sam pomisliti: joj Bože što me mučiš, a danas sam mu zahvalna. Kada je smatrao to potrebnim, oprao bi me gdje god i pred kim god, bez pardona. Znao je biti i nagao, brutalno iskren, zbog čega ga mnogi nisu ni voljeli, ali je uvijek u pozadini bila dobra namjera. Ja sam svoje strahove preživjela, prerasla sam ih. I baš s te medicinske strane, Bog je to dobro posložio. Tata je otišao u trenutku kada sam u potpunosti samostalna i kada mi, medicinski, više nije potreban.
No, tata je i dalje prisutan.
– Stalno mi je u mislima. Jednom sam se za vrijeme operacije okrenula kada sam vidjela sjenu anesteziologa iza mene. U trenu sam pomislila na tatu, jer bi to bilo tipično za njega; sad ću ja malo pogledati što ti to radiš. Često ga se sjete i pacijenti. Tako mi je prošli tjedan na kontroli bila jedna njegova dugogodišnja pacijentica kojoj sam operirala kapke u lokalnoj anesteziji. Rekla mi je; znate, nemojte misliti da sam luda, ali nešto bih vam rekla. Ja sam za cijelo vrijeme trajanja operacije razgovarala sa Zoranom. Čak mi je u jednom trenutku rekao da imam sreće što mi vi radite jer ste nježniji od njega. – priča Ivonne, koja uza sve kirurške tehnike kao najvrednije znanje koje joj je otac prenio ističe – odgovornost prema poslu.
Stalno čekam da se vrati s puta
– Profesionalnost i odgovornost prema poslu i ljudima su najvažniji. Tata je bio potpuno predan poslu, zbog čega je dobrim dijelom i otišao prerano. Ali ovo je posao u kojem se pogreška skupo plaća. On je često govorio: Ja ću te rađe pogledati sto puta da ti nije ništa, nego da te ne pogledam jednom, a trebao sam. Mi smo našim pacijentima na raspolaganju 24 sata na dan. Naravno da se uzdam u to da me neće zvati zbog gluposti, ali, opet, rađe bih da me zovu zbog gluposti nego da me ne mogu dobiti, a nešto ozbiljno se događa.
Doktor Zoran Žgaljardić bio je svjetski priznati kirurg s impresivnom biografijom i velikim postignućima. Figurativno rečeno, stati u njegove cipele jako je teško i mnogi bi na Ivonninu mjestu osjećali pritisak nedostižne izvrsnosti.
– Pa ne osjećam pritisak, jer čak i da napravim to sve što je on napravio ja toga ne bih bila svjesna, ne bih imala taj osjećaj. On u mojoj glavi ima posebno mjesto.
Emocionalni oproštaj od tate još traje.
– Zapravo stalno očekujem da se vrati s puta. Nisam u potpunosti osvjestila da je otišao zauvijek. Ali, osim emocionalno, ne bih njegov odlazak nazvala tragedijom. Ja sam prilično racionalna osoba. Ljudi ostaju bez djece, djeca bez roditelja, u teškim financijskim situacijama. Sretna sam što mi je bio tata. Osim toga, tata se otvoreno grozio nemoći u starosti. Žao mi je što je otišao prerano, sa 60 godina, ali opet mi je drago da nije doživio tu nemoć koje se grozio – sasvim iskreno za kraj je rekla Ivonne.
FOTO: Poliklinika Žgaljardić
Tekst: Lifebuzz.hr
Redakciju pratite i na Facebooku te Instagramu.
Sve naše priče čitajte na Samo dobre priče.
