Komunikacijski stručnjak, Jadranko Glavačević, ovaj je tjedan odlučio ispričati osobnu priču staru dva desetljeća. Opisao nam je svoj prvi javni nastup, a sve s namjerom da shvatite da vam ništa neće pomoći ako nemate dovoljno samopouzdanja te da je važno raditi na sebi. Donosimo vam njegovu priču koju ćete pročitati u jednom dahu!
Bila je sredina siječnja 2005. godine. Ostala su još samo dva tjedna do našeg prvog javnog nastupa pred „pravom“ publikom, koji je zakazan za 31.01.2005. u 20:00 sati u klubu Papilon na Savi!
Nakon što smo cijelu jesen 2004. u tom istom prostoru bili marljivi, poslušni i strpljivi na radionicama javnog nastupa, koje su organizirali i proveli u djelo neki od naših najboljih glumačkih i pedagoških imena iz područja glume, govora i javnog nastupa i nakon što smo upijali tajne zanata koji se zove stand up komedija, brzinom munje bližio se i taj veliki dan… Naš prvi javni nastup pred pravom i nepoznatom publikom!
Kada naglašavam nepoznatom, zapravo želim reći da smo tijekom radionica nastupali jedni pred drugima milion puta, ali pred nekim vanjskim, novim – nikada!
Već pri samoj pomisli na to što nas čeka, stezala nam se knedla u grlu, danima prije zakazanog termina. S obzirom da sam u to vrijeme imao svoju malu informatičku firmu od koje sam solidno živio i plaćao račune, sjećam se jednog hladnog zagrebačkog jutra kako sjedim u svom dostavnom autu na uglu Vukovarske i Savske i čekam da mi se upali zeleno svjetlo na semaforu… U jednom trenu kroz glavu mi proleti iznenadna misao: Isuse… samo su još dva tjedna ostala do penjanja na pozornicu pred publiku! Pred pravu publiku!!!
U sekundi mi se povećao puls, grlo mi se stegnulo, dlanovi oznojili, a noge počele otkazivati… Zbog svega navedenog nisam na vrijeme krenuo na upravo upaljeno zeleno svjetlo na semaforu, što je naravno rezultiralo orkestriranim trubljenjem nestrpljivih vozača iza mene…
Pomislih, ako se već danas osjećam tako usrano, kako će tek biti na sam dan nastupa???
Kako se smanjivao broj dana do našeg prvog nastupa, obrnuto proporcionalno se povećavao strah od istog. Psiholozi kažu da je strah od javnog nastupa, veći od straha od smrti. Pa evo mi sad… ’Ko me tjer’o da to radim! Nosi se sad majstore s time kako god znaš…
Pomislih, samo da se riješim tog ogromnog straha, s tremom ću već lakše… Naučili smo da se trema definira kao osjećaj za odgovornost, ona prođe nakon minutu, dvije, možda pet, a o meni će najviše ovisiti. Osim toga naučili smo tehnike savladavanja treme i odradili silne treninge potiskivanja negativnih misli i stotine vježbi disanja. To bu ok…
Straha se ja bojim. On me kolje. Zapravo strah me je da me ne bude strah… Uh, prekomplicirano je sve to za objasniti.
Razmišljajući tako svaki dan o trenutku kada ću se prvu puta popeti na pozornicu i stati pred publiku, glavom mi kao nadzvučni zrakoplov proleti nevjerojatna i spasonosna misao: Isuse pa kako se toga nikada prije nisam sjetio, pa kako nam to nikada niti jedan naš predavač javnog nastupa nije spomenuo, pa kako se nitko od mojih kolega toga nije sjetio??
Pa ja imam ljudi moji rješenje za strah i za tremu i za sve probleme vezane uz svoj prvi nastup. Rješenje se zove Apaurin, smirit će me i biti će sve ok. Pa tome i služi! Zato je i izmišljen pobogu!! Pri pomisli na Apaurin, strah se istog trena smanjio za 80%. Tooooooo! Pa ja sam kraaaaaalj!!!
Naravno da spasonosno rješenje nisam mogao kupiti u apoteci, jer se izdaje samo na liječnički recept, koji naravno nikako ne bih tražio od svoje doktorice obiteljske medicine da me kojim slučajem ne proglasi ludim. Osim toga postavila bi mi 1000 pitanja i onda bi ja mislio da ona misli da ja mislim da sam spreman za Vrapče! Niš od toga…
Uglavnom tri, četiri dana prije nastupa dobio sam jednu tableticu Apaurina od jedne frendice koja je to ukrala staroj iz torbe. I tak, riješio sam sve svoje probleme. Napokon! Uz mene je sad bio moj najbolji frend, moj spasitelj, moj kolega i brat, moj čarobni štapić!!!
Došao je i taj dan, dan nastupa!
Od ukupno 30-ak polaznika, koliko nas se nekoliko mjeseci prije pojavilo na prvim radionicama, nas 12 najboljih, najodvažnijih i najpripremljenijih dobilo je tu čast i priliku da sve naučeno napokon primjenimo u praksi i konačno stanemo pred publiku, na ponos i radost nas samih, naših mentora, ali i naših prijatelja i obitelji, koji su uz mnoge javne osobe iz hrvatskog kulturnog, sportskog pa čak i političkog života došli da nas podrže i da nas vide na djelu!
Kako bi djelovali moćnije i ozbiljnije, čak smo si dali i ime „Savski galebovi“!!! Kako moćno i opako to zvuči!!
Opsaaaa, ovo fakat više nije šala! Oni su stvarno došli da nas gledaju. Uh, nebu dobro jebate…
U dubini svojih misli, onako skriveno da nitko vanjski ne sazna, nekako smo se ipak nadali da neće doći nitko!! Žamor publike koja još nije ušla u prostor kluba dopirao je do nas, koji smo unutra odrađivali posljednje pripreme prije nastupa. Budući da je buka bila poprilična, shvatili smo da ih vani ima puno, onak baš punooo…
Uh, trema je rasla brzinom eksponencijalne jednadžbe za tremu!! Jedina misao koja mi se u tom trenutku petljala po glavi bila je „što je meni ovo trebalo“. Mogao sam sad lijepo sjediti u svom toplom domu, u svojoj izlizanoj trenirci, na svom omiljenom trosjedu, sa otvorenom limenkom Žuje u lijevoj ruci i daljinskim od TV-a u desnoj.
Svi smo u klub došli 2-3 sata ranije, kako bi odradili generalnu probu. Nikome naravno nisam govorio za spasonosnu tableticu. S obzirom da je predviđeno vrijeme početka nastupa bilo dogovoreno za 20:00 sati, predvidio sam kašnjenje od nekih 15-ak minuta, pomnožio broj svojih kolega koji nastupaju prije mene s cca 7 minuta, koliko je bilo predviđeno trajanje svakog pojedinačnog nastupa i došao do vremena 21:15 kada je moj red za penjenje na pozornicu.
Izračunao sam, koristeći znanstvene, a prije svega sve zdravo – kvartovsko, glupanske metode, da bih svoju spasiteljicu tableticu, morao progutati upravo sada, kako bi najmoćnije djelovala upravo na samom početku mog nastupa!
I akcija je krenula… Sjeo sam na rub šanka, zamolio konobara čašu vode, koji me pogledao direktno u oči sa sto upitnika i pitanjem „kak to misliš čašu vode“? K’o da sam naručio staro ulje netom ispušteno iz auta. Kriomice sam izvadio tableticu iz desnog džepa svojh traperica, premjestio je u svoju lijevu ruku i lagano je prinio ustima, desnom rukom uzeo čašu vode… I u tom trenutku tabletica mi ispada iz ruke i pada na pod!!!
To i ne bi bio neki problem, da pod u klubu nije napravljen od greda koje su naslonjene jedna uz drugu i između njih je milimetarski razmak , kao što je to slučaj u svim starim drvenim posavskim hižama diljem Turopolja i Moslavine.
Isusebože ovo sad mi se fakat ne događa! Ne, ne… Jednostavno ne…
Moja spasiteljica u tom trenutku pada na gredu i lagano, na moje oči, sklizne u rupu između dvije grede i bespovratno odlazi u bespuće mog postojanja. Moja jedina nada upravo me izdala i ostavila na cjedilu, jadnog, bespomoćnog i mrtvog… Skoro mrtvog!!!
Uglavnom, nastup je prošao odlično…i bez pomoći farmakologije!!!
Jedino kako taj događaj mogu danas objasniti je, da je sam Bog bio uz mene na mom prvom javnom stand up nastupu u životu, te večeri davne 2005. godine.
Da sam tada progutao tu nesretnu tabletu, nikada više ne bih mogao stati na pozornicu bez nje ili bez nekog drugog sredstva za opuštanje, a to bi bilo pogubno za mene, moje zdravlje i svih mojih preko 1100 odrađenih nastupa!
Svoje polaznike danas učim da su, jedino vrhunska priprema, vježba, instinkt, strast i snažna vjera u sebe, temelj uspješnog i profesionalnog javnog nastupa!
Jadranko Glavačević nedavno je na našem portalu dao i nekoliko savjeta kod javnih nastupa. Članak možete PROČITATI OVDJE!
Foto Jadranko Glavačević: Osobni album
Ostale foto:
Photo by Michel Grolet on Unsplash
Photo by Louis Smit on Unsplash
Sve naše priče s portala čitajte na Samo dobre priče.
Čitajte i naše portale MOJE VIJESTI , NOVI PORTAL , ZANIMLJIVO te MAČKICU
PR agenciju Redakcija pratite i na Facebooku te Instagramu.
