“Njegova žena”, novi je roman hrvatske književnice s njemačkom adresom i urednice hrvatskog iseljeničkog medija Fenix-magazin.de Marijane Dokoza koji je prije nekoliko dana predstavljen u Rimu.
Među brojnom publikom, autoricu su u Rimu dočekale njezine Zadranke potpredsjednica udruge “Hrvatsko-talijanski mozaik” iz Rima Zrinka Bačić koja je i zaslužna za organizaciju promocije, te Irma Radaković iz Preka pored Zadra.
Predstavljanje romana održano je u impozantnom ambijentu u Libreriji Enoarcano u samom središtu Rima, te pod pokroviteljstvom Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Veleposlanstva Republike Hrvatske u Rimu, Hrvatske turističke zajednice u Milanu, Librerie Enoarcano, Udruge “Jedna Musika” i Zaklade Moliških Hrvata iz Molisea.
O romanu je osim Zrinke Bačić govorila i Ljiljana Džalto koja je istaknula hrabrost žene koja je zarobiljena u svijetu tuđeg grijeha koji joj je nametnut a od kojeg vjerojatno nikad neće moći pobjeći.
– “Njegova žena” je istinita priča o životu majke dvoje djece koja u jednom trenutku svog života doznaje tajnu svog supruga koja će nju i djecu pratiti cijeli život. Ona je već prije otkrivanja stravične istine prevarena, psihički i fizički zlostavljana, ušla je u tunel nasilja, straha i obiteljskog zlostavljanja. Dok vodi svoje bitke, posrćući u vlastitim osjećajima i tražeći snagu da se odupre nasilju i pokušava ostvariti novi život, misleći prvenstveno na dobro svoje djece, saznaje tko je otac njene djece, Bošnjak po nacionalnosti, optužen za silovanje djevojčice od samo trinaest godina tijekom rata u Bosni i Hercegovini. Suočavanje s istinom je još jedan od bolnih procesa kroz koje će biti prisiljena proći, a koji će neminovno ostaviti žig na njenom i životu njezine djece – rekla je Ljiljana Džalto.
Uz „Njegovu ženu“, Ljiljana Džalto govorila je i o još jednom romanu Marijane Dokoze, romanu „Grijesi“.
– U romanu “Grijesi” radnja se odvija u jednom malom, mirnom idiličnom mjestu u Domovini. Lako se može raditi na mjestu kakvih je u iseljeništvu bilo otpjevano, napisano s beskrajnom notom nostalgije, koja priziva vječitu težnju ka miru i spokoju iz sretnih dana djetinjstva i prve mladosti, a odakle se bilo prisiljeno otići trbuhom za kruhom. U koja se vječito sanja povratak. Glavni lik ovog romana, međutim, odlazi iz takvog jednog rodnog mjesta bez želje za povratkom. Makar već ima drugi i sretan život u Njemačkoj, ne može pobjeći od svojih unutarnjih demona. ”Potrebna je ogromna količina snage kako bi u sebi zadržala zatvorenom tu bol i koračala naizgled normalnim životom,” možemo pročitati riječi Ane, osobe koje je ime naravno izmišljeno, izgovorene nakon i dvadeset godina nesretnog djetinjstva. Živi s tom otvorenom ranom od oca koji je zlostavljao. Traume koji će postati sastavljeni dio nje, kojih se nikada neće moći osloboditi. To malo, mirno i lijepo mjesto, gdje se svake nedjelje ide u crkvu, gdje Je u svakoj radnji, u svakoj riječi prisutan Bog, mjesto je svih sedam i glavnih i smrtnih Grijeha. Mjesto gdje se deset Božjih zapovijedi krše istim žarom kakvim se priziva Bog – rekla je Ljiljana Džalto.
U tišini jednog čovjeka puno se toga može čuti
Marijana Dokoza je istaknula kako često osluškuje ljude okolo sebe te kako voli primjećivati jer često se u tišini jednog čovjeka puno toga može čuti.
– Život svakog čovjeka jedna je priča. U moru tih priča, izabereš jednu koja se izdvaja svojom boli, životnim lekcijama kroz koje prolaze niti koje vas naposljetku dovode do izlaza iz tunela u kojeg ste jednom ušli. Priče koje su dramatične, teške, ali iz kojih ipak izlazite jaki ma kakve god bile posljedice su korisne i čovjeku i društvu općenito – rekla je Marijana Dokoza.
Autorica se osvrnula i na motiv flayera kojim se najavljivala njezina promocija u Rimu a kojeg je osmislila Zrinka Bačić, te kazala kako žena čije je lice zaklonjeno šeširom, a glava pognuta, najbolje oslikava sram kojeg osjećaju zlostavljane žene.
– Kroz svoj novinarski posao imala sam priliku sresti puno žena, pa i muškarca kojima nije bilo lako priznati ono što im se događalo. Čak i kad je njihova okolina naslućivala, oni su pognuli glavu stvarajući privid da se ništa ne događa. Naposljetku se istina ipak dozna, jer istina je uvijek jača od bilo kakvog privida, obmane i laži. Nažalost, često se dozna kad je već kasno. “Njegova žena” govori o istini koja se doznala kad je bilo kasno za mnoge aktere priče, grijeh kojeg su počinila trojica muškaraca nad 13-godišnjom djevojčicom, nije obilježio samo njih i tu djevojčicu, već velik broj ljudi. Taj će grijeh kao križ cijeli život nositi i njihova djeca. Kad činite grijeh, on je možda samo vaš, ali ostavit će trag na velik broj ljudi, često vaših najbližih – rekla je Marijana Dokoza.
Teret nečijeg tuđeg grijeha
Publiku u Rimu zanimalo je što se dogodilo s “Njegovom ženom”, odnosno ženom koja je spisateljici otkrila svoju tešku sudbinu, sudbinu jedne djevojčice čija agonija nije mogla završiti čak ni kad su njezini krvnici otkriveni i kažnjeni, te kako joj je bilo dok je čitala knjigu o svom životu.
– Svaka tajna koja izađe iz čovjeka je jedan teret manje kojeg nosi. Glavni lik mog romana uvijek će nositi teret nečijeg tuđeg grijeha jer ona s tim čovjekom ima djecu, ali to što je imala priliku izreći svoju i najdublju bol i tajnu, a da nitko ne dozna njezino pravo ime, za nju je bilo veliko olakšanje. Čitati, ne svoju biografiju, već priču o svom životu bez imalo uljepšavanja i ilustracija, čitati o svojim osjećajima u raznim fazama, vjerujem nikome nije nimalo lako, ali je ipak olakšanje. Zamislite da imate tajnu koja vas muči, koja vam ne da mira, i napokon je izreknete na glas, to je olakšanje. Svaka tajna, pa i najmanja, jedan je teret kojeg morate nositi kroz život. Ona se nije oslobodila u potpunosti tog tereta, ali pričati mi o tome, kroz ovaj roman pričati tisućama ljudi koji će pročitati njezinu priču, jedna je vrst psihoterapije – rekla je Marijana Dokoza.
Žena godine – Dragica Hadrović
Nakon zanimljivog razgovora sa zadarskom spisateljicom, večer se nastavila dodjelom nagrade za Hrvaticu koja se istaknula svojim djelovanjem u promicanju Hrvatske u Italiji. naime, kulturna udruga Hrvatsko-talijanski mozaik Rim dodijelila je nagradu „Žena godine“ 2022. godine za posebne zasluge i doprinos djelovanju hrvatskih udruga u Italiji Dragici Hadrović.
Dragica Hadrović, rođena u Zagrebu, duže vremena bila je član Hrvatsko talijanske udruge Rim do 2014 godine. Jedan period bila je tajnica Hrvatsko-talijanske udruge te u tom period osmislila i bila voditelj projekta “Hrvatski mozaik”, koji treba istaknuti kao najveći projekt koji je ikada organiziran u Rimu. Trajao je punih mjesec dana od 14. travnja do 12. svibnja 2012. u “Muzeju rimske civilizacije”, predstavljeni su razni aspekti hrvatske kulturne baštine: povijest, umjetnost, poezija, glazba, kulinarstvo, folklor, turizam itd. Bila je predsjednica iste udruge od 2013 do 2015. godine. Od samog osnutka mlade i nove Udruge “Hrvatsko Talijanski Mozaik Rim” jedna je od članova upravnog odbora pa sve do danas. 2018.g. izabrana je za predstavnica Hrvata u Italiji u Savjetu Vlade RH za Hrvate izvan Republike Hrvatske.
– Dragica Hadrović se oduvijek trudila očuvati hrvatsku tradiciju, jezik i svjedočenja na brojnim konferencijama i inicijativama. Uvijek radi sa srcem i strastvena je u svemu što uključuje djecu, mlade i starije žene; ona im posvećuje svoje slobodno vrijeme, sa svojim osmijehom i duševnom dobrotom ona je most između domovine i hrvatske zajednica u Rimu. Iz njenog životopisa razvidna je impresivna količina djelatnosti koju je ona iskrenim žarom i nesebičnim zalaganjem provela za hrvatsku zajednicu u Rimu – rekla je potpredsjednica Udruge Hrvatsko talijanski Mozaik Rim Zrinka Bačić.
Uz kulturna druženja i razgovore u kojima su aktivno sudjelovale članice različite dobi, uspjele su se i zabaviti kvizom popularne glazbe koji je osmislila i vodila Irma Radaković iz Preka kraj Zadra. Uz smijeh i bezbrižnost toliko potrebnu u ovim vremenima, sjetile su se hitova velikana naše glazbe. Sretne dobitnice nagrada su sigurno bile zadovoljne i iznenađene vrhunskim vinskim proizvodima Darija i Marija Fiolića iz Zadra, te Tee Dvanajščak Vuković, ‘DK Dvanajščak – Kozol’ iz Dragoslavca u Međimurju koja je darovala Pušipel Classic autohtono vrhunsko bijelo vino, ali i dar Sanje Knez iz Zagreba, slikarice koja živi u Rimu a koja je darovala krasan cvjetni akvarel. Nakon prigodnog domjenka za kraj večeri gošće su mogle probati tortu i razne kolače kreativne Alme Kumbarić, koja često u ovakvim prilikama nudi domaće slatke mirise i okuse, a koja je za ovu prigodu pripremila tortu na motiv naslovnice romana Njegove žene te flyera kojeg je osmislila Zrinka Bačić.
FOTO: PROMO
Redakciju pratite i na Facebooku te Instagramu.
