Nije česta pojava da netko nakon završenog Medicinskog fakulteta, godina uloženog rada i sigurnog profesionalnog puta odluči skinuti bijelu kutu i zakoračiti u svijet televizije i medija. Upravo zato priča Petre Meštrić izaziva pažnju, ne samo zbog promjene karijere, nego i zbog pitanja koje otvara: koliko smo spremni slijediti vlastite snove kada oni izlaze izvan okvira?
U razgovoru za Redakcija.hr Petra iskreno govori o odluci da napusti liječničku profesiju, javnom životu, predrasudama s kojima se susrela, negativnim komentarima, ali i osjećaju da je tek izlaskom iz zone sigurnosti pronašla svoje mjesto. Otkriva zašto ne smatra da je “bacila fakultet u vodu”, kako danas gleda na medicinu te zašto vjeruje da se na ljude može jednako snažno utjecati riječima kao i liječničkim znanjem.
Petra trenutačno na zagrebačkom OTV-u vodi emisije Minute bijele kute, Serbus i Svakodnevica, a intervju koji slijedi donosi otvoren pogled na uspjeh, hrabrost i potragu za autentičnošću u vremenu kada je često lakše ispunjavati tuđa očekivanja nego vlastita.
Medicinski fakultet ne donosi samo znanje, već i specifičan društveni status i poštovanje. Kada ste skinuli bijelu kutu, jeste li osjetili neku vrstu “krize identiteta” i kako ste se nosili s činjenicom da vas društvo odjednom percipira kroz potpuno drugačiju, često površniju prizmu?
Bijela kuta sa sobom nosi veliko povjerenje, ali i još veću odgovornost. Bila sam toga svjesna i uvijek sam smatrala da liječnik mora biti potpuno prisutan u svom pozivu. U jednom trenutku shvatila sam da više ne mogu dati sto posto sebe tom putu jer su me snažno privlačile neke druge stvari koje su godinama čekale svoj prostor.
Dugo sam bila doktorica Petra i pomalo sam zaboravila koliko sam i komunikatorica, kreativna duša, osoba koja voli medije, televiziju i javni nastup. Skinula sam kutu jer sam željela dati priliku svim ostalim dijelovima sebe da konačno dođu do izražaja. Naravno da je bilo ljudi koji su me počeli gledati drugačije, ali naučila sam da tuđe percepcije ne smiju određivati naš životni put. Moju vrijednost ne određuje ni titula ni zanimanje, nego osoba kakva jesam.
Mnogi teže prepoznatljivosti misleći da ona donosi samo benefite. Koliko vas je život pod povećalom javnosti promijenio na nesvjesnoj razini? Jeste li primijetili pojavu anksioznosti ili opreza u svakodnevnim situacijama koja prije nije postojala?
Znam da će ovo možda zvučati neobično jer mnogi javno govore o negativnim stranama prepoznatljivosti, ali ja osobno još uvijek ne mogu pronaći nešto što bih doživjela kao ozbiljan minus. Meni je javni život donio puno lijepih iskustava, prilika i poznanstava. Omogućio mi je da upoznam ljude koje inače nikada ne bih srela, da radim poslove koje volim i da na drugačiji način gradim svoju karijeru. Možda sam jedna od rijetkih osoba koja će to otvoreno reći, ali mene iskreno veseli kada me ljudi prepoznaju. Veseli me kada mi netko priđe, javi se ili kaže da prati moj rad. To doživljavam kao potvrdu da ono što radim dolazi do ljudi i ostavlja trag. Nikada nisam razvila anksioznost zbog toga niti osjećaj da moram skrivati tko sam ili gdje se nalazim.
Naravno, svjesna sam da javnost ima i svoju cijenu te da mnogi ljudi imaju potpuno drugačija iskustva. Ponekad mi bude neugodno jedino zbog osoba koje su sa mnom, a koje ne uživaju u toj vrsti pažnje pa bih voljela zaštititi njihovu privatnost. No, kada govorim isključivo o sebi, mogu reći da me prepoznatljivost nije opteretila nego usrećila. I danas je gledam gotovo jednako idealistički kao i na samom početku.
Medicina nudi opipljiv, izravan utjecaj na ljudske živote, dok mediji nude širinu i vidljivost. Što je točno u tom medijskom prostoru bilo toliko magnetski privlačno da je prevagnulo nad sigurnošću i humanim aspektom liječničkog poziva?
Vjerujem da i jedno i drugo može mijenjati živote ljudi. Kao liječnica imala sam mogućnost pomoći osobi koja sjedi nasuprot mene u ordinaciji. To je lijepo iskustvo i nešto što ću uvijek nositi sa sobom. Međutim, s vremenom sam shvatila da kroz medije mogu doprijeti do tisuća ljudi odjednom, pokrenuti važne teme, educirati, inspirirati, ohrabriti ili samo zabaviti ljude i da je i to “ljekovito”.
Mediji su me privukli jer sam u njima osjetila slobodu da budem svoja. Volim što danas imam priliku svakodnevno razgovarati s cijelom jednom zajednicom ljudi.
Možda zvuči idealistički, ali ja iskreno vjerujem da promjena ne nastaje samo u ambulantama i bolnicama. Ona nastaje i kroz riječi, ideje, javni prostor i sadržaj koji dopire do ljudi u pravom trenutku. Upravo sam zato osjetila da je moj put krenuo u tom smjeru. Nisam otišla od medicine zato što je nisam voljela, nego zato što sam pronašla platformu na kojoj mogu biti najautentičnija verzija sebe i ostvariti utjecaj na način koji me istinski ispunjava.
Uživo slovite za iznimno dragu, toplu i pristupačnu osobu, dok na društvenim mrežama često ostavljate dojam hladnije ili provokativnije self-made žene. Je li taj online alter-ego vaš svjestan štit od javnosti ili alat za privlačenje angažmana?
Zanimljivo je da mi upravo to ljudi jako često kažu. Oni koji me poznaju privatno uglavnom me opisuju kao toplu, pristupačnu i vrlo otvorenu osobu, dok me dio publike koji me poznaje isključivo kroz društvene mreže ponekad doživljava hladnijom ili strožom nego što jesam. Iskreno, to me još uvijek zna iznenaditi.
Društvene mreže prikazuju samo djelić nečijeg života. Fotografija ili video ponekad ne mogu prenijeti nečiji humor, energiju, način komunikacije ili toplinu koju ljudi osjete uživo. Često objavim neku šalu, provokativniji komentar ili fotografiju na kojoj ozbiljno poziram, a bez dodatnog konteksta ljudi iz toga stvore cijelu sliku o osobi.
Ja sam po prirodi osoba koja voli ljude. Volim razgovore, upoznavanja, druženja i razmjenu energije. Upravo zato se možda danas najviše pronalazim u voditeljskom poslu. Televizija, podcasti i razgovorni formati daju mi priliku pokazati cijelu sebe, a ne samo nekoliko sekundi ili jednu fotografiju. Tek tada ljudi mogu vidjeti osobu iza objave, a meni je upravo taj ljudski kontakt uvijek bio najdraži dio svega što radim.
Ako postoji neka razlika između mene uživo i mene na društvenim mrežama, onda ona nije namjerna. Jednostavno je riječ o tome da je čovjek uvijek puno više od jednog kadra, jedne fotografije ili jedne objave.
Koliko vas danas pogađaju negativni komentari i jeste li ikada poželjeli potpuno se povući iz javnog prostora zbog količine osuda kojima su javne osobe izložene?
Pročitam komentare iz znatiželje, a ponekad se na neke od njih čak i nasmijem. Dogodi se da ih u društvu prijateljica analiziramo kao neku vrstu društvenog fenomena. Ljudi su fascinantni i komentari često više govore o onome tko ih piše nego o osobi kojoj su upućeni.
S godinama sam razvila prilično snažan imunitet na takve stvari. To ne znači da mislim kako sam savršena ili da ne želim čuti mišljenje drugih ljudi. Naprotiv. Smatram da čovjek cijeli život treba učiti, razvijati se i biti otvoren za povratnu informaciju. Međutim, postoji velika razlika između konstruktivne kritike i toksičnosti. Konstruktivna kritika dolazi s namjerom da nekome pomogne, dok je toksičan komentar često samo pokušaj da se nekoga povrijedi ili omalovaži.
S vremenom sam naučila ne uzimati takve stvari osobno. Iskreno, više ni ne osjećam da su ti komentari upućeni meni kao osobi. Često imam dojam da pojedini ljudi jednostavno na taj način komuniciraju sa svijetom oko sebe. Kao što ja svaki dan odlučim objaviti nekoliko fotografija, videa ili storija, tako netko drugi odluči ostaviti desetak negativnih komentara. To više govori o njihovim navikama, frustracijama ili pogledu na svijet nego o meni.
Možda je najveća promjena koju mi je donio javni život upravo spoznaja da ne možeš kontrolirati što će drugi misliti o tebi. Ali možeš kontrolirati koliko ćeš njihovim riječima dopustiti da utječu na tebe. A ja sam odabrala da ne utječu. Previše volim ono što radim da bih dopustila da mi nekoliko rečenica nepoznatih ljudi određuje raspoloženje, samopouzdanje ili životni put.
Nikad nisam poželjela povući se iz javnog života. Mislim da bi mi to donijelo puno više negativnih emocija nego ijedan loš komentar.
Mnogi vam zamjeraju što ste nakon šest godina studija medicine i liječničke karijere otišli u medije. Što odgovarate ljudima koji smatraju da ste “bacili fakultet u vodu”?
Razumijem zašto dio ljudi to tako doživljava. Kada netko vidi šest godina studija, godine rada u struci i onda odluku da odeš u potpuno drugačijem smjeru, na prvu može pomisliti da je sav taj trud bio uzaludan. Međutim, ja to vidim potpuno suprotno.
Fakultet nisam bacila u vodu. Naprotiv, on je ugradio temelje osobe kakva sam danas. Medicina me naučila disciplini, odgovornosti, radu pod pritiskom, komunikaciji s ljudima, empatiji, kritičkom razmišljanju i donošenju odluka.
Mislim da je najveća pogreška ostati na nekom putu samo zato što ste u njega već uložili mnogo godina. Vrijeme provedeno na nečemu nije razlog da na tome ostanete cijeli život ako duboko u sebi osjećate da vas put vodi negdje drugdje.
Ja sam zahvalna medicini na svemu. Ali isto tako vjerujem da svatko od nas ima odgovornost pronaći mjesto na kojem može dati najviše od sebe.
Smatram da uspjeh nije ostati na putu koji su drugi zamislili za vas. Uspjeh je imati dovoljno hrabrosti pronaći svoj vlastiti put. A ja iskreno vjerujem da nijedna godina mog obrazovanja nije izgubljena jer me upravo sve što sam prošla dovelo do osobe koja sam danas.
Vidite li se ikada ponovno u medicini ili ste danas potpuno sigurni da je vaš put u medijima?
Iskreno, ne razmišljam o povratku u medicinu, ali sam kroz život naučila da nikada ne treba reći nikad.
Ono što danas znam jest da sam sretna tamo gdje jesam. Volim medije, volim televiziju, volim komunikaciju s ljudima i osjećam da sam napokon pronašla prostor u kojem mogu dati ono najbolje od sebe. Ne budim se s osjećajem da nešto moram, nego s osjećajem da nešto želim. A mislim da je to velika privilegija. Prema medicini osjećam ogromno poštovanje i zahvalnost. Međutim, danas svoju svrhu pronalazim na drugom mjestu.
Želim nastaviti graditi ono što gradim sada. Želim se boriti za svoje mjesto pod suncem, učiti, rasti, stvarati i svakoga dana imati osjećaj da radim nešto što me istinski veseli. Za mene uspjeh nikada nije bio titula, status ili tuđa očekivanja. Uspjeh je probuditi se ujutro s osjećajem smisla i navečer otići spavati znajući da si dan proveo radeći ono u čemu se prepoznaješ.
Možda je baš to definicija uspjeha, ne živjeti život koji izgleda dobro na papiru, nego život u kojem se osjećaš iskreno, ispunjeno i svoje. A danas se osjećam baš tako.
Je li televizija bila neočekivani zaokret u vašem životu ili ste duboko u sebi oduvijek znali da ćete jednog dana završiti pred kamerama?
Iskreno, mislim da sam oduvijek znala da je moje mjesto pred kamerama. Još kao djevojčica zamišljala sam se na televiziji i privlačila me ideja da razgovaram s ljudima, vodim emisije i komuniciram s velikim brojem ljudi odjednom. Nisam, međutim, znala kako doći do toga niti kojim putem krenuti.
Veliki uzor bio mi je doktor Oz. Kad sam njega vidjela na televiziji odlučila sam upisati medicinu. On je pokazao da liječnik može educirati, inspirirati i doprijeti do milijuna ljudi putem televizije. Tada sam mislila da će medicina biti moj put prema medijima.
No kako su godine prolazile, sve sam jasnije osjećala da ono što me najviše pokreće nije samo medicina, nego komunikacija s ljudima generalno. Priče ljudi, razgovori, emocije, javni nastup i mogućnost da preneseš neku poruku velikom broju ljudi. Shvatila sam da se ne želim baviti medijima usput, nego da im se želim posvetiti potpuno.
Zato danas na svoju karijeru ne gledam kao na veliki zaokret, nego kao na prirodan nastavak puta koji je zapravo započeo puno ranije. Promijenio se način na koji ostvarujem svoje ciljeve, ali cilj je ostao isti, povezati se s ljudima, prenijeti emociju, ostaviti trag i raditi posao u kojem mogu dati najviše od sebe.
Studij medicine često sa sobom nosi velika očekivanja obitelji, okoline i društva. Jeste li se bojali da ćete svojom odlukom razočarati ljude koji su vjerovali u vaš liječnički put?
Naravno da sam bila svjesna očekivanja. Medicina je zanimanje koje u društvu nosi određenu težinu, ugled i sigurnost, a kada završite medicinski fakultet, mnogi oko vas već imaju jasnu sliku kako bi vaš život trebao izgledati. Mislim da sam godinama pokušavala ispuniti i ta društvena i obiteljska očekivanja.
Ali u jednom trenutku morala sam sebi postaviti vrlo jednostavno pitanje: želim li razočarati druge ili želim razočarati samu sebe? Jer na kraju dana, sa sobom provodimo cijeli život. S tuđim mišljenjima možemo živjeti, ali jako je teško živjeti s osjećajem da si izdao vlastite snove. Nisam donosila odluku iz bunta niti iz nepoštovanja prema profesiji. Upravo suprotno. Medicinu neizmjerno cijenim i uvijek ću je cijeniti. Ona je oblikovala moj karakter, moje vrijednosti i način na koji gledam ljude i život. Međutim, poštovati nešto ne znači da u tome moraš ostati cijeli život ako osjećaš da te srce vodi negdje drugdje.
Mislim da je jedan od najvećih oblika hrabrosti dopustiti si biti ono što jesi, čak i kada to ne odgovara slici koju su drugi stvorili o tebi. Ljudi često razumiju uspjeh samo kada izgleda onako kako su ga oni zamislili. Ja sam odlučila uspjeh definirati vlastitim kriterijima.
Nemam osjećaj da sam nešto izgubila. Imam osjećaj da sam prvi put u potpunosti stala iza sebe. A ono što mi je najvažnije jest da ljudi koji me istinski poznaju vide koliko sam sretna, ispunjena i svoja na ovom putu. Njihovo razumijevanje vrijedi mi više od tisuću tuđih očekivanja.
Na kraju, ne vjerujem da je smisao života ispuniti tuđe projekcije. Vjerujem da je smisao pronaći mjesto na kojem možeš biti najautentičnija verzija sebe. Ja sam svoje mjesto pronašla i zbog toga nemam ni žaljenja ni gorčine, nego samo zahvalnost za svaki korak koji me doveo ovdje gdje sam danas.
Kada biste danas mogli sjesti nasuprot one mlade Petre koja tek upisuje Medicinski fakultet, što biste joj rekli?
Rekla bih joj da se ne boji. Da ne mora imati sve odgovore odmah i da ne mora znati kako će njezin život izgledati za deset ili dvadeset godina. Mislim da je svaki korak koji sam napravila bio potreban da bih danas bila osoba koja jesam. Medicina me nije udaljila od mog puta, nego me upravo dovela na njega. Naučila me disciplini, radu, empatiji, odgovornosti i upoznala me s ljudima i iskustvima koja me danas oblikuju u svakom segmentu života. Zato joj ne bih rekla da nešto promijeni. Ne bih joj rekla ni da ide brže ni sporije. Rekla bih joj samo da vjeruje procesu. Jer često mislimo da smo se izgubili, a zapravo nas život vodi točno tamo gdje trebamo biti. Ja sam i tad sanjala kako ću jednog dana završiti na televiziji. Nisam znala kojim ću putem doći do svojih snova. Da sam znala kraći put, možda bih ga odabrala. Ali danas više ne vjerujem da postoje krivi putevi. Postoje samo putevi koji nas nečemu nauče.
Zato bih joj rekla: “Sve će biti dobro. Bit će dana kada ćeš sumnjati u sebe, kada ćeš misliti da kasniš, da si zalutala ili da ne pripadaš tamo gdje jesi. Ali jednog dana shvatit ćeš da se ništa nije dogodilo slučajno. Sve ono što ti se danas čini kao prepreka zapravo će postati dio tvoje priče.”
I možda najvažnije od svega, rekla bih joj da se ne trudi postati ono što drugi očekuju od nje. Neka postane ono što ona jest. Jer tek kada sam to naučila, počela sam se osjećati uspješno.
FOTO: Privatni album
Sve naše priče s portala čitajte na Samo dobre priče.
Čitajte i naše portale MOJE VIJESTI , NOVI PORTAL , ZANIMLJIVO te MAČKICU
PR agenciju Redakcija pratite i na Facebooku te Instagramu.
